GBH otvorio slavlje petog rođendana Vintage Industrial Bara
Kišni utorak, prvi dan pete obljetnice otvaranja Vintagea, jedan i jedini GBH.
Kišni utorak, prvi dan pete obljetnice otvaranja Vintagea, jedan i jedini GBH.
Josipa Lisac je sinoć u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održala veličanstveni koncert povodom jubilarnih 50. godina karijere, a koncert je posvetila svom prerano preminulom suprugu i glazbeniku, Karlu Metikošu.
Povratak u devedesete u dobrom kontekstu. Nostalgija je euforično zavladala kada su Kojoti stali na binu Tvornice kulture - publika osmijeh nije skidala s lica.
Rijetko kad dobijemo nastupe koji su potpuno različitih žanrova, ali usklađene atmosfere pa čak i imena. Árstíðir (Sezone), Myrkur (Tama) i Sólstafir (Sunčeve zrake) jedan je takav, vrlo odličan primjer. Kombinacija komornog indie popa, black folk metala i post-metala nešto je što trebate čuti da biste povjerovali. Mi jesmo. Bilo je odlično.
U revijalnom su tonu, na trinaestom Pozitivnom koncertu, u ledenoj (iznimno ledenoj) dvorani Doma sportova, zasvirali Brkovi, Elemental, Kawasaki 3P, Repetitor i Otrovna Kristina.
Nekima je petak dan za odmor, a nekima za gužvanje uz zvukove thrasha i grindcorea. Što smo htjeli, to smo i dobili uz Krlju, LIV, Eruption i Dickless Tracy koji su nas pošteno razdrmali do kasnih noćnih sati. Uz malo kašnjenja – i organizacijskih poteškoća – dobili smo pravu priliku za pravu makljažu i mljevenje. A itekako je bilo mesa.
Gužva na bini, gužva ispred bine. Uz epitete apsolutnih luđaka. I jednih i drugih. U pozitivnom smislu, naravno.
U subotu, 25. studenog, Lauba je bila domaćin trećeg Yammatova, glazbeno društvenog događaja sezone, i ugostila švedsku rock senzaciju devedesetih The Cardigans pred 2000 ljudi.
Umjetnici milanskog opernog hrama impresivni na pozornici Lisinskog.
Kada s jedne strane imaš tribute bend ne tako legendarnog benda koji će ziher kroz koji mjesec opet svirati u originalnom izdanju, a s druge poseban program najboljeg od domaće hip hop scene, što ćeš odabrati?
U Vintage Industrial Bar-u su sinoć Ti, persons from porlock i Cojones službeno zagrijali zagrebačku publiku za MENT festival u Ljubljani (31. siječnja – 2. veljače 2018.). Već četvrtu godinu zaredom spomenuti će showcase festival ugostiti bendove nezavisne scene s raznih strana Europe, a sinoć smo prisustvovali sitnom djeliću atmosfere bendova koji su ondje već imali priliku nastupiti prijašnjih godina, ili nastupaju na ovogodišnjem izdanju.
Bilo je vruće. Bilo je vatreno. Bilo je cool. I ne cool kao „kul“. Cool kao jazz. Muzička akademija ugostila je jazz legendu Charlesa Tollivera koji je ovim nastupom obilježio stotu obljetnicu rođendana Theloniousa Monka. Što se tiče samog koncerta, nije nam bilo nimalo dosadno.
My Buddy Moose su sinoć u KSET-u promovirali svoj posljednji album „IV“, koji je ove godine zasluženo pokupio mnogo hvalospjeva kritike. Uz „Shine! Shine! Shine!“ i „Wonderful Feeling of Emptiness“, „IV“ je ponovno album na kojem teško da ćete naći neku slabu kariku, od prve do posljednje pjesme sve odlično klapa.
Kada mi je jedan drag prijatelj na kraju ljeta govorio o nastupu J.R. Augusta na Tabor Film Festivalu te kako je ostao zadivljen istim, nije mi palo na pamet da ću za par mjeseci i ja prisustvovati jednom takvom iskustvu.
Prije nekoliko godina, sjećam se kao da je bilo jučer, koncert Jonathana bio je noć uoči pariškog terorističkog napada. Znam da su ljudi oko mene bili potreseni koliko god smo bili na okupljanju nastalom iz glazbene ljubavi. Ipak, tu večer se tuga miješala s ljubavlju.
Kad se radi o Dubiozi, na rasprodan Dom sportova smo već navikli. Došao je red da se ide korak dalje. I na dobre smo koncerte smo navikli. Kad misliš da bolje ne može, oni te ugodno iznenade. I odu deset koraka dalje.
Public Service Broadcasting otkrila sam sasvim slučajno ljetos na INmusicu i ta posljednja trećina koncerta koju sam odslušala bila je i više nego dovoljna da me bend zainteresira. No, nisam jedina.
The Goddamn Gallows na glasu su kao jedan od najopakijih i najuzbuljdivijih live bandova, a u opravdanost te reputacije jučer su, po prvi puta, imali priliku uvjeriti zagrebačku publiku! I jesu, itekako jesu!
Bilo da preferirate opuštanje uz blues ritmove ili pak ostavljanje duše i tijela na nekom rave partyju, My Baby zadovoljit će ukus svakog pojedinca željnog dobre zabave. Pokazali su to još jednim nastupom, ovaj put u zagrebačkoj Tvornici, prošle subote.
Jedan se momak iz Podgorice na proputovanju Europom ove subote našao u Zagrebu. Dobar je to bio dan za zateći se ovdje, oko njega je sve bujalo od života, ljudi, vreve, žamora i muzike. Odveli su ga prvo da zajedno s tisućama drugih svjedoči trijumfalnom povratku Tram 11-a (dok je My Baby koji kilometar dalje punio Tvornicu), a onda je bio bačen u grotlo masovne fešte zvane Sveučilišna brucošijada u SC-u. Produžio je potom na bus što vozi prema kući, a nas ostavio same s nedjeljom. Nedjeljom koja nas je, kako joj je to i običaj, bacila iz pijanih filmova tih nakaradno grandioznih fešti nazad u realnost. A ako je realnost još jedan punk gig u Močvari za 50 ljudi, zovite me hiper-realistom.
Nezasitna su srca dama koje su dvije večeri za redom okupirale Lisinski. Nikakvo čudo jer se ipak radi o Sergeju Ćetkoviću, šarmantnom romantiku.
Koja frajerica!
Prošli četvrtak bio je običan radni dan. Jedna od stvari koja ga je činila drugačijim bilo je i iščekivanje večernjeg koncerta Fleet Foxesa, koji nam je vjerujem pomogao u prolaženju kroz radne i ostale obveze. Njihov drugi dolazak u Zagreb obradovao je mnoge fanove, a razveselio je i mene kojoj su ove Lisice bilo vrlo drage u nekom starijem periodu.
Ovogodišnji je Reflektor festival koncipiran na način zbog kojeg ga je teško uopće nazvati festivalom u pravom smislu riječi. Radi se naime o šest koncerata i jednoj predstavi, raspoređenih uzduž i poprijeko mjeseca studenog u Tvornici i KSET-u. Sve je započelo Artan Lilijem u malom, a nastavilo se Triggerfingerom u velikom pogonu Tvornice. Doduše, on nije bio baš skroz “velik”, tribine su bile ograđene. Ali i dalje je to dovoljno veliko da može primiti barem soma ljudi, a primilo je 600, da ne kažem i više. Nisam, priznajem, bio na prethodnim gigovima Triggerfingera u Zagrebu, ali budući da ih ipak nekako ne smatram bendom iz one A1 kategorije globalne popularnosti, smatrao sam da na posjećenost ne bi smjelo biti pritužbi.
Kanadski roker i romantična duša Bryan Adams iza sebe ima 35 godina karijere, 13 studijskih albuma, tisuće nastupa i milijune vjernih fanova. Posljednji je put u Hrvatskoj nastupio 2006. godine, a period od jednog čitavog desetljeća bio je i više nego dovoljan da ga se domaća publika zaželi, kao što je pokazao jučerašnji nastup u Areni Zagreb.
Dvije su i pol godine protekle otkako je Nashville Pussy posljednji, a ujedno i prvi, puta svratio u Zagreb. Održali su tada u Hard Placeu koncert koji je ostao upamćen kao jedan od boljih gigova u sad već podužoj povijesti univerzuma. Jednostavno su nas išamarali svom snagom svojom rokenrolčinom, ne ostavljajući nam druge opcije nego da slinimo i stenjemo od užitka. S tim gigom u sjećanju, u glavi nižepotpisanog je vladao teški hype zbog činjenice da nam se Nashville Pussy vraća na mjesto zločina, nije bilo toga što bi me moglo spriječiti da ih ne odem opet vidjeti. Doduše, našle su se ipak neke životne i “poslovne” okolnosti koje su to umalo učinile, zbog rješavanja potonjih mi se dogodilo da nisam stigao na predgrupu Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla.
Tražite li spas od tmurne jesenske svakodnevice? Svratite na Fil(m)harmoniju!
Jedan od najjačih vokala glazbene scene. Jedan od najkarizmatičnijih glazbenika danas. Izvođač čija glazba s godinama postaje sve bolja i bolja.
Osim Božića, Uskrsa i sličnih stvarčica, dobar dan za osvijestiti kako vrijeme brzo teče je i Brucošijada FER-a. Razmak između svake dvije je osjetno kraći svake godine, to će potvrditi svatko osim starog realista kalendara. Dakle, ovogodišnja se održala, to će vam isto potvrditi svatko, iz prostog razloga što je svatko bio. Red za ono malo preostalih karata na ulazu je već sat vremena prije otvaranja blagajni bio pozamašan, jednostavno narod voli doći. Grandioznost i masovnost samog događaja je odavno prerasla stadij u kojem je krucijalno tko svira, dojma sam da za headlinere stave Dekubitus da bi svejedno bilo pet milijuna ljudi. Kako na samom FER-u, tako i na Martinovci prije, punktu na kojem jednom godišnje supkulturnim i svjetonazorskim razlikama kopni važnost, pa onda možete sresti sve one ljude koji su vam dragi ali ih inače nikad ne viđate, jer se krećete u nekim drugim krugovima.
Tko je ovog četvrtka došao do Vintage Industrial Bara, a mogu vam odmah reći da takvih nije bilo puno, taj je prije svega mogao pred klubom svjedočiti sceni pod imenom “grandiozni fini autobus s prikolicom”.
Artan Lili je svoj sinoćni nastup u na njihovu i našu žalost odradio u malom, a ne u velikom pogonu Tvornice kulture. Nije drama, nego nekako kao da se ni mi ni oni nismo dovoljno potrudili proširiti riječ o postojanju ovog očito nedovoljno razvikanog, a fantastičnog benda. Evidentno je da će se dogoditi i veliki pogon, tu nema dvojbe, samo ćemo malkice "udriti" po promociji.
Ako se itko od vas ikada zapitao kako to da u Zagrebu čovjek slabo može otići na metal, ska ili country, a punk gigova pak ima kao pljeve u svakom klubu svako malo, došao sam da bih vam racionalno, suvislo i argumentirano razriješio taj misterij. Naime (pripremite se, zbilja je šokantno), jednostavno ima dovoljno ljudi voljnih baktati se s tim polućoravim poslom zvanim organizacija underground punk gigova. Ima ih, u toku su, trude se, prate, znaju znanje. Taman kad pomislite da su jedni malo prikočili, eto ti drugih na usluzi, sve to u dugogodišnjoj i zaista poprilično uspješnoj borbi da nam dođe sve što valja. Stanoviti je dakle Štreber booking jedan od takvih borbenih kolektiva, posljednji u nizu. Počeli su ljetos gigovima u Grey Roomu, a ujesen su prebacili ordiniranje u prostor pri Močvarinom šanku. Podaci o identitetima samoprozvanih štrebera možda jesu poznati redakciji, ali za vas je zasad bitno samo da znate kako pišu opasno dobre najave i opise bendova u eventima. I daju im dosta otkačena imena. Tako se ovaj naš događajčić o kojem čitate, a koji je komotno mogao nositi ime “Punk fešta na Dan mrtvih”, recimo zvao “Strah u ulici kuljagera”. Uopće me nije sramota priznati da blage veze što su kuljageri nemam. Idem sad provjeriti, ipak je istraživačko novinarstvo, uz sinkronizirano plivanje i geodeziju, moja prva ljubav. Evo, kaže Google da bi se moglo raditi o slengu za jedinicu u imeniku, popularnu kulju. Sad tek ima još manje smisla, pa čak bi i letimičnom promatraču bilo odmah jasno da su se na taj sveti dan u Čvari okupili sve odreda sami odlikaši.
Iako je dan Svih svetih već bio iza nas, to nije značilo da ga odmah trebamo smesti s uma. Da se to ne bi dogodilo, dobili smo prigodnu izvedbu Requiema talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija te zajamčili ugodan kraj tjedna.
Ako se neke stvari ne mogu kupiti novcem, i ako su najbolje stvari u životu džaba, koliko onda koštaju najgore? Nisam siguran za sve, ali znam da je KSET-ova zelena iskaznica koštala 5 kuna.
Ukoliko je netko imao u planu provesti Noć Vještica u nešto mirnijem i privatnijem okruženju od partijanja pod maskama u bilo kojem klubu, savršena prilika bila je u Routeu 66. U privatnu atmosferu trnjanskog caffe bara svratili su iznimno zanimljiv talijanski dvojac Menagramo. Bez predgrupa i vrlo jednostavno, ovaj akustični dvojac na kratko je vrijeme zavladao pozornicom Route-a.
Kad svira ABOP, onda to tako mora biti.
Bad Seedsi su sinoć, vođeni Caveom, napravili apsolutno magičnu večer. Bilo kakav drugi opis onoga što smo mi sretnici doživjeli sinoć ne bi bio dovoljan da pokaže što smo dobili od Nicka Cavea i Bad Seedsa.
Death Alley, Mantar i Kadavar. Tri imena koja su nas odlučila posjetiti, zabaviti i dobro prodrmati – a usput nešto i odsvirati. I sve to u ponedjeljak. Ako je komu vikend bio prekratak, mogao ga je produžiti i svratiti do Močvare. Ovako je to izgledalo i zvučalo…
Jasno nam je svima da je svijet globalno selo i da se čak ni vaša ksenofobična stara tetka više ne iznenađuje kad ispred Konzuma u nedjeljno prijepodne ugleda Iračanina, Kineza i Obalobjelokošćanina kako cirkaju iz Q-packa i nešto se smijulje. No, u cijeloj toj priči o “melting potu”, vrlo rijetko iskrsne neki Tuareg. Ili se barem meni tako čini, iako priznajem da nisam provjerio podatke s posljednjeg popisa stanovništva. Većinom se ti naši današnji junaci deklariraju kao nomadi, no izgleda da se poglavito drže nomadiranja po sjeverozapadu Afrike, a u ove naše krajeve zalaze tek rijetki, i samo u posebnim prilikama. Upravo je jedna takva bila upriličena jučer u Vintage Industrial Baru, svirao je naime bend Tamikrest.
Od 1996. do danas Meri i Anita su svoj radiofoničan zvuk prenosile brojnim generacijama na izrazito emotivan način, ali i s poštenom dozom suosjećanja i poistovjećivanja publike sa stihovima njihovih pjesama.
Večer uz Nicka Cavea i njegove Bad Seedse u prepunoj beogradskoj Kombank areni u kojoj su u subotu navečer održali koncert u sklopu velike europske turneje, bila je večer za pamćenje. Jedna od onih za koje jednostavno ne želite da završe...
Ljubitelji brojnih svevremenskih hitova Jure Stublića i grupe Film, jučerašnju večer rezervirali su za posjet Tvornici kulture, gdje je na rasporedu bio koncert povodom 30. rođendana albuma „Sunce sja!“. Ova okrugla obljetnica očito je za mnoge bila dobar razlog za zaletit se do Tvornice gdje nas je pomalo zabezeknuo broj okupljene publike, koja je već pola sata prije najavljenog početka nastupa nestrpljivo tražila svoje mjesto u prvim redovima.
Jazz.hr jesenski festival svojim je nastupom zaključio trio pijanista Erica Reeda, jednog od najnaprednijih mislilaca u glazbi.
Kako se godina bliži kraju, mogli bismo se zapitati koliko je upečatljivih koncerata bilo ove godine. Naravno, bilo je dobrih, čak i odličnih, ali ponekad se traži nešto više. Nešto što dirne u dušu i ostavi trajni trag. Upravo to smo dobili jučer kada su velikani post-rocka Sigur Rós prvi put nastupili u Hrvatskoj. I ostavili itekakav trag.
ZEZ je sinoć svoju sezonu završio neobičnim jazz/hip-hop duom iz Seattlea i publici u KSET-u uljepšao sredinu radnog tjedna. Sada je vrijeme da se smirimo, sredimo dojmove sa sinoćnjeg koncerta, rezimiramo sve prethodne i čekamo najavljeni ZEZ festival na proljeće.
Ponekad je dobro imati priliku poslušati nekoliko predstavnika istog žanra, čisto kako bi se dobio dojam o razlikama izvedbi. Dok ćemo u petak moći čuti velikane post-rock scene Sigur Rós, u srijedu smo mogli čuti sastav mnogo bliži standardnoj percepciji post-rocka. Ipak, Tides from Nebula posjeduju dovoljno varijacije da bi ih se moglo istaknuti u moru drugih bendova – također – pretencioznih imena.
Još jedan dan, još jedan tribute bend. Dosad smo mogli čuti posvete više i manje poznatim bendovima s boljim i lošijim izvedbama, ali nismo čuli obradu dostojnu najpopularnije pop grupe svih vremena. Dosad. KC Dražen Petrović ugostio je The Backwards koji slove za jedan od najboljih tribute bendova Beatlesa. Na pozornici im se pridružio i Royal Symphony Orchestra, publici već poznat po suradnji na posveti Queenu u Boćarskom domu. Ni jedni ni drugi nisu razočarali.
Fink i Zagreb se očito vole. Potvrđuju to dvije stvari; publika koja se sinoć ponovno vratila u Močvaru i sam Greenall koji je od agenta inzistirao da Zagreb uključi u prvi ciklus koncertne promocije posljednjeg albuma „Resurgam“.
Nakon nekoliko žestokih sezona iza nas, najžešći dio glazbene scene kao da ima tendenciju izbjegavati Zagreb. Nije da je došlo do potpune heavy metal suše, no broj potvrđenih koncerata prethodnih je sezona bio, ako ne, i duplo veći.
U četvrtak 5. listopada, započelo je jesensko izdanje Indirekt festivala. Već treću godinu zaredom održava se u Beogradu, dok ove godine poprima atribut showcase festivala. Otvorenje se odvilo u prostoru KC Grada, a priliku otvaranja festivala imali su beogradski Triko i Barbarisms iz Švedske.
Slučajnosti ne postoje! - poručio je sinoć John Malkovich, s pozornice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Prepričao je ulomak iz djela Ernesta Sabata, klasika argentinske književnosti prošlog stoljeća. Neuobičajen performans glazbeno-scenski performans otvorio je novi ciklus Lisinski subotom.
Zagrebačka filharmonija u petak 6.10. otvorila je OFF ciklus koncertom planetarno popularnog violončelista Stjepana Hausera. Bio je to uzbudljiv i nesvakidašnji koncertni događaj. Bogati program donio je i više poznatih filmskih tema (Forrest Gump, La La Land), brojne simfonijske uspješnice i velike klasične hitove od Piazzolle do Rodriga.
Nakon nekoliko godina što su nas konstantno uveseljavali svojim programima u Vintage Industrial Baru (znate, Good Vibrations i Schmeck Daddy), ekipa iz Hangtime Agency je odlučila podići sidro, krenuti u skitnju, prijeći iz sjedilačkog u nomadski način života. Tako da su za ovu jesen bukirali ponešto i u Tvornici, i u Boogaloou, i u Močvari. Nema gdje ih nema. Ipak, kako sad stvari stoje, čini se da će ih najviše biti u Saxu. Klubu presterilnom i prefinom da bi se moglo reći da pruža optimalne uvjete za one punokrvne koncertne derneke, ali i klubu koji ima neku svoju stalnu (u prosjeku nešto stariju) klijentelu, a bogme ima i izvrstan sound u većini slučajeva. Daklem, tu se ove subote smjestio stari poznanik Laka, a vi se taman spremate prijeći s uvodnog odlomka izvještaja na onaj u kojem ćete čitati o predgrupi. Ako nemate vremena ili volje za to, možete odmah prijeći na dio o Laki, smješten u trećem odlomku. Bit će vjerojatno i neki prigodni zaključak, na kraju.
Jučerašnje prohladne jesenske večeri smo se uputili u AKC Mediku, točnije u njenu sastavnicu Grey Room, koja je ugostila veliko ime punk scene Disorder, uz potporu Disbaje i Bakterija koji su bili zaduženi za zagrijavanje. Malen prostor Sive Sobe i njeno „predvorje“ su kroz cijelu večer bili ugodno popunjeni što onima koji su nestrpljivo iščekivali koncert, što onima koji su se došli malo ugrijati uz pokoju čašicu s obzirom na to da je vanjska temperatura bila približna nuli. Rekli bi da se okupilo staro i mlado, ludo i normalno, ali to je već nekako i uobičajena slika za koncerte ovakvih imena na ovakvim mjestima.
Kanadski Timber Timbre su u četvrtak na 80 minuta ispunili koncertni prostor Kina Šiška u Ljubljani vintage elektronikom i glazbenom vizijom 80-ih, sa saksofonistom Chris Cundyijem, koji je ostao neshvaćen kao predgrupa, ali je za vrijeme koncerta benda zasjao u punom sjaju i došao u centar zbivanja. Uspjeli su zvučati intrigantno i zanimljivo, svirajući fragmentirane pjesme, poput Mulholland Drivea su vješto mijenjali sexy ugođaj sentiša i balada u morbidne, nelagodne scene jeze.
Kad ekipa stoji po stolovima i stolicama ispred ulaza u dvoranu, znaš da je nešto opako u pitanju. Dva albuma, jedna ličnost - nostalgija i povratak najboljem. Premda mislim da bi najbolje moglo biti pred njim, jer rad s novim bendom nadilazi većinu dosadašnjih ostvarenja.
Beogradski bend Zemlja gruva prepoznatljiv po specifičnom imidžu i samostalnom djelovanju na sceni koji u okviru vlastitog studija i etikete “Gruvlend” stvara autorsku glazbu nastupio je sinoć pred prepunim Malim pogonom Tvornice kulture.
I suze i smijeh u istoj večeri. Mnogo je emocija naviralo iz velikog umjetnika, Gheorghea Zamfira, kralja panove frule, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskogi.
Nedavno je najavljena nova sezona Big Brothera. Prijave su otvorene, ali prije početka nove sezone, prisjetimo se nekih regionalnih best-of trenutaka.
Što li se to samo sinoć dogodilo? Otvorenje nove sezone u Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski donijelo je nešto sasvim neočekivano i iznenađujuće.