Antivalentinovo – Epizoda 3: Karanje se nastavlja
Treće po redu, sada već obredno Antivalentinovo. Nema ljubavi, samo karanje. Za sve (ne)suđene romantike, samotnjake, rockere, alkose, masturbatore i one koji se tako osjećaju.
Treće po redu, sada već obredno Antivalentinovo. Nema ljubavi, samo karanje. Za sve (ne)suđene romantike, samotnjake, rockere, alkose, masturbatore i one koji se tako osjećaju.
"Skandalozna" objava u utorak, dan uoči koncerta Mando Diaa, kako će se zbog premale prodaje karata dotični prebaciti u manji prostor, točnije Vintage Industrial Bar, gotovo šokantno je djelovala na hrvatske glazbene poklonike, ne nužno i fanove ovog benda. Iz bujice sarkastičnih komentara izdvajali su se oni obožavatelja koji su i ovaj put bili dio nastupa energičnog rock sastava, i prema njihovu opisu s društvenih mreža, kako se i očekivalo, bila je ovo prava intimna klupska svirka.
Neki kažu da je punk mrtav, a on je ove nedjelje proslavio četrdesetu godinu. Barem što se tiče kultnih punkera U.K. Subsa. Potpora na ovom posjetu Boogaloo-u bili su im domaći bendovi; Skretničari i Eksodus. E pa, proslavilo se!
Močvara je sinoć bila idealno odredište za sve željne bijega u neke druge dimenzije na krilima sjajnog psihodeličnog post rocka.
Premda je možda duboko u srcu žali što nije ostvario profesionalnu nogometnu karijeru, Rod Stewart je u svijetu glazbe postigao ono što uspije samo izabranima, rijetkim jedinkama koje su i nakon četrdeset, pedeset godina karijere u stanju odraditi kvalitetan show.
Žestoka svirka na samom kraju fantastičnog koncertnog siječnja u Zagrebu.
Švesteri za velike i male.
Jedan od zanimljivijih bendova današnjice, što po svojoj tematici što po eklektičnom glazbenom stilu, pretvorio je sinoć zagrebačku Močvaru u središte dobre glazbe. Četvorku okupljenu pod nazivom Algiers teško je žanrovski svrstati u jednu ladicu; miješaju post-punk sa soulom, rock i afro-beat s industrijskim zvukom i to sve rade jako dobro.
Domaća hip hop scena je iz dana u dan sve jača. Stvara kvalitetne nove izvođače, a velikani su u sve boljoj i boljoj formi. Za razliku od rokera koji više-manje žive na staroj slavi, ova je ekipa prihvatila nove trendove, pametno iskorištava prednosti novih tehnologija i društvenih mreža te, ono što je najvažnije, međusobno se podržava. Tako se na prvoj večeri zanimljivih lica, osim na pozornici, moglo vidjeti i u publici.
I tako, bliži nam se kraj prvog mjeseca ove godine. Zima nije ni skončala, a već smo dobili toplije vrijeme. Kako je meteorološka promjena zagrijala tijela naša, tako je SO HRT-a odlučio zagrijati srca naša. A čime bolje nego Nikolom Šubićem Zrinjskim, vjerojatno našom najvećom operom?
Prošle subote, nakon dvije godine, Mali pogon Tvornice kulture je ponovno okupirala Una Gašić sa svojim beogradskim bendom Bitipatibi. Ovog puta koncert nije pao na Valentinovo, ali ljubav prema bendu se osjećala u zraku.
Južnjački ritam novog albuma "Mother Tongue" gitarističkog virtuoza Vlatka Stefanovskog obilježio je drugu večer treće Brijačnice.
Krenulo je treće izdanje najpoznatijeg zagrebačkog zimskog festivala. Dvodnevna doza nabrijavanja, sirovog rocka i dobre zabave, svojevrsna je najava za bogatu koncertnu sezonu koja nas očekuje u 2018.
Solistički koncerti vokalno instrumentalnog sastava Pero Defformero u Zagrebu svaki put iznova potvrđuju ljubav lokalne publike prema njihovim hitovima, a sinoć je atmosfera u KSET-u bila posebno uzavrela.
"Pičku materinu, dobro došli!" - ovim je riječima Pendrek svečano otvorio Urbani četvrtak.
Je li Balašević ikad bio mlad? Pjeva on i priča o dogodovštinama koje su mu se zbile kad je bio dječak, o ljubavnim zgodama u mladenačkim danima, avanturama dok je bio u vojsci, ali priča o tome sa nostalgičnom distancom osobe kojoj su takve stvari nešto što može vidjeti samo u retrovizoru. Nema više ičeg ispred njega osim druženja s prijateljima, u kojima se sa smijehom prisjećaju nekih minulih događaja.
U subotu je Vintage Industrial Bar otvorio svoja vrata miljenicima zagrebačkog uličnog žanra i života; riječ je dakako o grupi Šank?! koja je uz potporu benda SvJebem odlučila rasplesati ekipu. Vrata su otvorena oko 20:30, a prvi bend je bio najavljen za 21:45. Dobra volja, poprilično pun Vintage, ali i dosta ljudi u samom dvorištu; sve to je obećavalo dobar koncert.
Jučerašnjim maestralnim nastupom u Tvornici kulture, kultni zagrebački virtuozi Seven That Spells u velikom stilu predstavili su svoju izvanrednu„Omegu“, ujedno i posljednje poglavlje trilogije „Death and Ressurection of Krautrock“.
Čarolija zvana Pips, Chips & Videoclips se nastavlja, i dalje u Vintage Industrial baru, u četvrtak i petak, znači dan drugi i dan treći. Što više reći. Mislim da je publika očekivala puno od velikih Pipsa, to puno su i dobili. Ako su Pipsi nešto očekivali od publike iskreno se nadam da nismo razočarali. U četvrtak je svirka počela kao i u srijedu, vjerojatno zbog radnih dana i sve to, dok je u petak svirka počela nešto kasnije, u 22h. Sva tri dana je na ulasku na pozornicu, na onim malim stepenicama, publiku dočekao frontmen. Jedan veliki frontmen. Prateći situaciju i tapkajući ritam o pod ili svoju nogu.
Veliki božićni gala koncert u režiji Anthonyja Van Laasta, koreografa iznimno uspješnog filma "Mamma Mia". Sa Sarah Brightman u glavnoj ulozi, gostovanjem dobro poznatih Gregoriana i nova svjetska tri tenora.
Čarolija zvana Pips, Chips & Videoclips, Vintage Industrial Bar, srijeda, dan prvi. Nije tajna da su sva tri božićna koncerta Pipsa rasprodana, a još manja je tajna da između Pipsa i Vintagea očito postoje simpatije.
Iako smo tek neki dan na portalu objavili popis najboljih koncerata 2017. godine, koja je takvih koncerata bila i više nego puna, mislim da nije red da se Rundek i njegova „Ekipa“ sa svojim jučerašnjim nastupom ipak nekako retroaktivno ne uvrste na taj isti popis. Ukratko, radilo se o odličnom koncertu u baš svakom pogledu!
Prošli četvrtak mali pogon Tvornice Kulture je dupke napunio bend čije vrijeme tek dolazi. Naime Jordi, možda čak u širim krugovima poznatija kao bivša gitaristica benda Seven Mouldy Figs, nije trebala otići u Irsku kao brojni Hrvati za novi početak, već je samo posudila njihov izraz "Tús Nua" i zakotrljala jednu skroz novu priču 2014.
Nakon odličnog, ali dosta apstraktnog koncerta u Lisinskom, najpoznatija (ne)fašistička komuna nam je za kraj godine odlučio prirediti još jedan glazbeni skup. Iako manjeg obujma, nije bio ništa manje ambiciozan. Možda nije bilo po svačijem ukusu, ali tko je rekao da su oni ikad bili za svačiji ukus?
Ljubav. Romansa. Ples. Loša ventilacija. Uglavnom, pizdarije. To bi ukratko bio opis trećeg dana proslave kojom se obilježio peti rođendan sad već ustaljenog Vintagea. Na repertoaru su bili vaši i naši omiljeni Sarajlije, Letu štuke. Bilo je zabavno. Bilo je ludo. Najviše od svega, bilo je znojno. Ali koga briga?
Kišni utorak, prvi dan pete obljetnice otvaranja Vintagea, jedan i jedini GBH.
Josipa Lisac je sinoć u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održala veličanstveni koncert povodom jubilarnih 50. godina karijere, a koncert je posvetila svom prerano preminulom suprugu i glazbeniku, Karlu Metikošu.
Povratak u devedesete u dobrom kontekstu. Nostalgija je euforično zavladala kada su Kojoti stali na binu Tvornice kulture - publika osmijeh nije skidala s lica.
Rijetko kad dobijemo nastupe koji su potpuno različitih žanrova, ali usklađene atmosfere pa čak i imena. Árstíðir (Sezone), Myrkur (Tama) i Sólstafir (Sunčeve zrake) jedan je takav, vrlo odličan primjer. Kombinacija komornog indie popa, black folk metala i post-metala nešto je što trebate čuti da biste povjerovali. Mi jesmo. Bilo je odlično.
U revijalnom su tonu, na trinaestom Pozitivnom koncertu, u ledenoj (iznimno ledenoj) dvorani Doma sportova, zasvirali Brkovi, Elemental, Kawasaki 3P, Repetitor i Otrovna Kristina.
Nekima je petak dan za odmor, a nekima za gužvanje uz zvukove thrasha i grindcorea. Što smo htjeli, to smo i dobili uz Krlju, LIV, Eruption i Dickless Tracy koji su nas pošteno razdrmali do kasnih noćnih sati. Uz malo kašnjenja – i organizacijskih poteškoća – dobili smo pravu priliku za pravu makljažu i mljevenje. A itekako je bilo mesa.
Gužva na bini, gužva ispred bine. Uz epitete apsolutnih luđaka. I jednih i drugih. U pozitivnom smislu, naravno.
U subotu, 25. studenog, Lauba je bila domaćin trećeg Yammatova, glazbeno društvenog događaja sezone, i ugostila švedsku rock senzaciju devedesetih The Cardigans pred 2000 ljudi.
Umjetnici milanskog opernog hrama impresivni na pozornici Lisinskog.
Kada s jedne strane imaš tribute bend ne tako legendarnog benda koji će ziher kroz koji mjesec opet svirati u originalnom izdanju, a s druge poseban program najboljeg od domaće hip hop scene, što ćeš odabrati?
U Vintage Industrial Bar-u su sinoć Ti, persons from porlock i Cojones službeno zagrijali zagrebačku publiku za MENT festival u Ljubljani (31. siječnja – 2. veljače 2018.). Već četvrtu godinu zaredom spomenuti će showcase festival ugostiti bendove nezavisne scene s raznih strana Europe, a sinoć smo prisustvovali sitnom djeliću atmosfere bendova koji su ondje već imali priliku nastupiti prijašnjih godina, ili nastupaju na ovogodišnjem izdanju.
Bilo je vruće. Bilo je vatreno. Bilo je cool. I ne cool kao „kul“. Cool kao jazz. Muzička akademija ugostila je jazz legendu Charlesa Tollivera koji je ovim nastupom obilježio stotu obljetnicu rođendana Theloniousa Monka. Što se tiče samog koncerta, nije nam bilo nimalo dosadno.
My Buddy Moose su sinoć u KSET-u promovirali svoj posljednji album „IV“, koji je ove godine zasluženo pokupio mnogo hvalospjeva kritike. Uz „Shine! Shine! Shine!“ i „Wonderful Feeling of Emptiness“, „IV“ je ponovno album na kojem teško da ćete naći neku slabu kariku, od prve do posljednje pjesme sve odlično klapa.
Kada mi je jedan drag prijatelj na kraju ljeta govorio o nastupu J.R. Augusta na Tabor Film Festivalu te kako je ostao zadivljen istim, nije mi palo na pamet da ću za par mjeseci i ja prisustvovati jednom takvom iskustvu.
Prije nekoliko godina, sjećam se kao da je bilo jučer, koncert Jonathana bio je noć uoči pariškog terorističkog napada. Znam da su ljudi oko mene bili potreseni koliko god smo bili na okupljanju nastalom iz glazbene ljubavi. Ipak, tu večer se tuga miješala s ljubavlju.
Kad se radi o Dubiozi, na rasprodan Dom sportova smo već navikli. Došao je red da se ide korak dalje. I na dobre smo koncerte smo navikli. Kad misliš da bolje ne može, oni te ugodno iznenade. I odu deset koraka dalje.
Public Service Broadcasting otkrila sam sasvim slučajno ljetos na INmusicu i ta posljednja trećina koncerta koju sam odslušala bila je i više nego dovoljna da me bend zainteresira. No, nisam jedina.
The Goddamn Gallows na glasu su kao jedan od najopakijih i najuzbuljdivijih live bandova, a u opravdanost te reputacije jučer su, po prvi puta, imali priliku uvjeriti zagrebačku publiku! I jesu, itekako jesu!
Bilo da preferirate opuštanje uz blues ritmove ili pak ostavljanje duše i tijela na nekom rave partyju, My Baby zadovoljit će ukus svakog pojedinca željnog dobre zabave. Pokazali su to još jednim nastupom, ovaj put u zagrebačkoj Tvornici, prošle subote.
Jedan se momak iz Podgorice na proputovanju Europom ove subote našao u Zagrebu. Dobar je to bio dan za zateći se ovdje, oko njega je sve bujalo od života, ljudi, vreve, žamora i muzike. Odveli su ga prvo da zajedno s tisućama drugih svjedoči trijumfalnom povratku Tram 11-a (dok je My Baby koji kilometar dalje punio Tvornicu), a onda je bio bačen u grotlo masovne fešte zvane Sveučilišna brucošijada u SC-u. Produžio je potom na bus što vozi prema kući, a nas ostavio same s nedjeljom. Nedjeljom koja nas je, kako joj je to i običaj, bacila iz pijanih filmova tih nakaradno grandioznih fešti nazad u realnost. A ako je realnost još jedan punk gig u Močvari za 50 ljudi, zovite me hiper-realistom.
Nezasitna su srca dama koje su dvije večeri za redom okupirale Lisinski. Nikakvo čudo jer se ipak radi o Sergeju Ćetkoviću, šarmantnom romantiku.
Koja frajerica!
Prošli četvrtak bio je običan radni dan. Jedna od stvari koja ga je činila drugačijim bilo je i iščekivanje večernjeg koncerta Fleet Foxesa, koji nam je vjerujem pomogao u prolaženju kroz radne i ostale obveze. Njihov drugi dolazak u Zagreb obradovao je mnoge fanove, a razveselio je i mene kojoj su ove Lisice bilo vrlo drage u nekom starijem periodu.
Ovogodišnji je Reflektor festival koncipiran na način zbog kojeg ga je teško uopće nazvati festivalom u pravom smislu riječi. Radi se naime o šest koncerata i jednoj predstavi, raspoređenih uzduž i poprijeko mjeseca studenog u Tvornici i KSET-u. Sve je započelo Artan Lilijem u malom, a nastavilo se Triggerfingerom u velikom pogonu Tvornice. Doduše, on nije bio baš skroz “velik”, tribine su bile ograđene. Ali i dalje je to dovoljno veliko da može primiti barem soma ljudi, a primilo je 600, da ne kažem i više. Nisam, priznajem, bio na prethodnim gigovima Triggerfingera u Zagrebu, ali budući da ih ipak nekako ne smatram bendom iz one A1 kategorije globalne popularnosti, smatrao sam da na posjećenost ne bi smjelo biti pritužbi.
Kanadski roker i romantična duša Bryan Adams iza sebe ima 35 godina karijere, 13 studijskih albuma, tisuće nastupa i milijune vjernih fanova. Posljednji je put u Hrvatskoj nastupio 2006. godine, a period od jednog čitavog desetljeća bio je i više nego dovoljan da ga se domaća publika zaželi, kao što je pokazao jučerašnji nastup u Areni Zagreb.
Dvije su i pol godine protekle otkako je Nashville Pussy posljednji, a ujedno i prvi, puta svratio u Zagreb. Održali su tada u Hard Placeu koncert koji je ostao upamćen kao jedan od boljih gigova u sad već podužoj povijesti univerzuma. Jednostavno su nas išamarali svom snagom svojom rokenrolčinom, ne ostavljajući nam druge opcije nego da slinimo i stenjemo od užitka. S tim gigom u sjećanju, u glavi nižepotpisanog je vladao teški hype zbog činjenice da nam se Nashville Pussy vraća na mjesto zločina, nije bilo toga što bi me moglo spriječiti da ih ne odem opet vidjeti. Doduše, našle su se ipak neke životne i “poslovne” okolnosti koje su to umalo učinile, zbog rješavanja potonjih mi se dogodilo da nisam stigao na predgrupu Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla.
Tražite li spas od tmurne jesenske svakodnevice? Svratite na Fil(m)harmoniju!
Jedan od najjačih vokala glazbene scene. Jedan od najkarizmatičnijih glazbenika danas. Izvođač čija glazba s godinama postaje sve bolja i bolja.
Osim Božića, Uskrsa i sličnih stvarčica, dobar dan za osvijestiti kako vrijeme brzo teče je i Brucošijada FER-a. Razmak između svake dvije je osjetno kraći svake godine, to će potvrditi svatko osim starog realista kalendara. Dakle, ovogodišnja se održala, to će vam isto potvrditi svatko, iz prostog razloga što je svatko bio. Red za ono malo preostalih karata na ulazu je već sat vremena prije otvaranja blagajni bio pozamašan, jednostavno narod voli doći. Grandioznost i masovnost samog događaja je odavno prerasla stadij u kojem je krucijalno tko svira, dojma sam da za headlinere stave Dekubitus da bi svejedno bilo pet milijuna ljudi. Kako na samom FER-u, tako i na Martinovci prije, punktu na kojem jednom godišnje supkulturnim i svjetonazorskim razlikama kopni važnost, pa onda možete sresti sve one ljude koji su vam dragi ali ih inače nikad ne viđate, jer se krećete u nekim drugim krugovima.
Tko je ovog četvrtka došao do Vintage Industrial Bara, a mogu vam odmah reći da takvih nije bilo puno, taj je prije svega mogao pred klubom svjedočiti sceni pod imenom “grandiozni fini autobus s prikolicom”.
Artan Lili je svoj sinoćni nastup u na njihovu i našu žalost odradio u malom, a ne u velikom pogonu Tvornice kulture. Nije drama, nego nekako kao da se ni mi ni oni nismo dovoljno potrudili proširiti riječ o postojanju ovog očito nedovoljno razvikanog, a fantastičnog benda. Evidentno je da će se dogoditi i veliki pogon, tu nema dvojbe, samo ćemo malkice "udriti" po promociji.
Ako se itko od vas ikada zapitao kako to da u Zagrebu čovjek slabo može otići na metal, ska ili country, a punk gigova pak ima kao pljeve u svakom klubu svako malo, došao sam da bih vam racionalno, suvislo i argumentirano razriješio taj misterij. Naime (pripremite se, zbilja je šokantno), jednostavno ima dovoljno ljudi voljnih baktati se s tim polućoravim poslom zvanim organizacija underground punk gigova. Ima ih, u toku su, trude se, prate, znaju znanje. Taman kad pomislite da su jedni malo prikočili, eto ti drugih na usluzi, sve to u dugogodišnjoj i zaista poprilično uspješnoj borbi da nam dođe sve što valja. Stanoviti je dakle Štreber booking jedan od takvih borbenih kolektiva, posljednji u nizu. Počeli su ljetos gigovima u Grey Roomu, a ujesen su prebacili ordiniranje u prostor pri Močvarinom šanku. Podaci o identitetima samoprozvanih štrebera možda jesu poznati redakciji, ali za vas je zasad bitno samo da znate kako pišu opasno dobre najave i opise bendova u eventima. I daju im dosta otkačena imena. Tako se ovaj naš događajčić o kojem čitate, a koji je komotno mogao nositi ime “Punk fešta na Dan mrtvih”, recimo zvao “Strah u ulici kuljagera”. Uopće me nije sramota priznati da blage veze što su kuljageri nemam. Idem sad provjeriti, ipak je istraživačko novinarstvo, uz sinkronizirano plivanje i geodeziju, moja prva ljubav. Evo, kaže Google da bi se moglo raditi o slengu za jedinicu u imeniku, popularnu kulju. Sad tek ima još manje smisla, pa čak bi i letimičnom promatraču bilo odmah jasno da su se na taj sveti dan u Čvari okupili sve odreda sami odlikaši.
Iako je dan Svih svetih već bio iza nas, to nije značilo da ga odmah trebamo smesti s uma. Da se to ne bi dogodilo, dobili smo prigodnu izvedbu Requiema talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija te zajamčili ugodan kraj tjedna.
Ako se neke stvari ne mogu kupiti novcem, i ako su najbolje stvari u životu džaba, koliko onda koštaju najgore? Nisam siguran za sve, ali znam da je KSET-ova zelena iskaznica koštala 5 kuna.
Ukoliko je netko imao u planu provesti Noć Vještica u nešto mirnijem i privatnijem okruženju od partijanja pod maskama u bilo kojem klubu, savršena prilika bila je u Routeu 66. U privatnu atmosferu trnjanskog caffe bara svratili su iznimno zanimljiv talijanski dvojac Menagramo. Bez predgrupa i vrlo jednostavno, ovaj akustični dvojac na kratko je vrijeme zavladao pozornicom Route-a.