Specijal

For the Record: Metallica – „Master of Puppets“

Koliko god bio jedan od najvećih predstavnika žanra, Metallica već neko vrijeme nije bila miljenik alternativne scene „zahvaljujući“ svojim kasnijim albumima – a ni popularnost im nije pomogla. Međutim, nepobitno je da su njihovi raniji albumi bili itekako velik utjecaj na novije generacije metala – da, čak i „Black“. Tu spada i „Master of Puppets“ koji se smatra jednim od najboljih albuma thrash metala. Iako bi se o tome (uvijek ) dalo raspraviti, definitivno je njihov magnum opus. Osim odličnog repertoara, također ga prati i vrlo zadovoljavajuća produkcija. Punog zvuka i „mesnatih“ tonova, tipičan je primjer kako bi album ovog žanra trebao zvučati.

25. 8. 2021. • Mladen Šlogar

Nakon objave „Ride the Lightning“ zapeli su za oko – a i uho – glavešinama Elektra Recordsa te je ubrzo uslijedio ugovor za 8 albuma. Naravno, trebalo ih je i snimiti, no 80-ih su još uvijek bili vrlo mladi i puni energije. Osnovni koncept za „Master of Puppets“ bili su raznorazni rifovi koje je bend analizirao uzduž i poprijeko dok nisu počeli zvučati kao konkretne pjesme. Iako su obišli nekoliko američkih studija, nisu bili zadovoljni njihovom akustikom pa je odluka pala na Ulrichovu rodnu Dansku. Budući da im je pristup postao perfekcionistički, a ambicije se povećale, odlučili su poboljšati i svoju tehniku.

Lars je tako otišao na instrukcije – možda je trebao i nastaviti? – dok je Hammett od Satrianija učio kako učinkovitije snimati. Producentsku palicu nosio je Flemming Rasmussen koji je napravio tek pokoju preinaku jer je većina pjesama izuzev „Orion“ i „The Thing That Should Not Be“ već bila gotova.  Novonastala marljivost vidjela se i po trezvenosti zloglasnih alkoholičara na dane snimanja, stoga je cijeli proces odisao pravom radnom atmosferom.  Album bi zasigurno zvučao drukčije da je producent bio Rushov Geddy Lee, ali Lars nije uspio uskladiti rasporede. Album bi definitivno bio detaljniji i dinamičniji, no zvuk najvjerojatnije ne bi odgovarao žanru. Ipak se neke stvari mora poštovati.

Ignorirali su poliranost i sintesajzere kakve se moglo čuti u glam metalu i tadašnjem hard rocku. Htjeli su siroviji zvuk i dobili su ga. Gitare su stoga upravo onakve kakve bi trebale biti – električne. Jedino bi se moglo reći da je bas u miksu zapostavljen. Prisutan jest, ali zakopan ispod slojeva gitara i bubnjeva te mu nedostaje jasnije definicije. Vjerojatno će me popljuvati svaki fanatik koji bi Cliffu Burtonu sagradio spomenik, no prvo bih ga trebao čuti da bih oblikovao bilo kakvo suvislo mišljenje o njegovu sviranju. Ovako zvuči kao pozadinska radnja.

Tomu unatoč, album je domaća zadaća za svakog metalca. Ipak je to faza Metallice kad im je još bilo stalo do glazbe, a Lars nije bio šupčina čijih bi se dimenzija posramila i omanja crna rupa.

Godina izdanja: 1986.

Verzija albuma: Originalno američko promotivno izdanje

Strana A:

  1. Battery
  2. Master of Puppets
  3. The Thing That Should Not Be
  4. Welcome Home (Sanitarium)

Strana B:

  1. Disposable Heroes
  2. Leper Messiah
  3. Orion
  4. Damage, Inc.