To je što se tiče glavnog benda, na predgrupi se do kraja njihove (kratke, doduše) svirke bilo možda skupilo 150 do 200 ljudi. Ne bi to bilo ništa neobično da i ta predgrupa nije jedan sasvim poznat i priznat bend, koji je u Zagrebu i sam u nekoliko navrata popunjavao klubove. Radilo se o A Place to Bury Strangers, jednom od glasnijih kolektiva što čovjek može čuti ikad igdje.
Photo: A Place To Bury Strangers, credit: Filip Bušić
Bend koliko se ja sjećam u prijašnjim posjetima nije imao ženu na bubnju, sad ju imaju. Sve osim toga je ostalo nepromijenjeno, i dalje stvaraju takav zid zaglušujuće buke da čovjek tek u natruhama kroz to može razaznati shoegaze melodijice i psihodelične zahvate. Mislim, ako psihodeliju definiramo kao ono što utječe na promjenu stanja svijesti, onda je ovo svakako jedan vrlo psihodeličan bend, jer efikasno mijenjaju stanje u mozgu u zujanje. Počeli su vrlo rano, i svirali su jedva pola sata. Velim, kad sam čuo za ovaj koncert, nekako sam mislio da će se više raditi o co-headlinerskom uređenju vremena i prostora, ali ovi su se baš držali kao teška predgrupa. Koncert su, kao što to uradiše i prošlog puta u Močvari, okončali tako da su se odnekud stvorili na podu kluba i iz jedne kutije ispaljivali razne zvukove koji su polu-uspješno stvorili atmosferu malog techno partyja. Bilo je tu i ljudi u A Place to Bury Strangers majicama, možda su zbog njih mogli odsvirati pjesmu-dvije više, ali ako ništa bar je frontmen poslije giga za merch štandom bio vrlo dobre volje i razgovorljiv, pa su te napaćene duše njihovih fanova valjda došle na svoje prilikom ćaskanja, fotkanja, autogramiranja i koječega već.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Dan ili dva nakon ovog koncerta Triggerfingera, u Hard Placeu je svirao Nashville Pussy. Ono zbog čega možemo povlačiti neke paralele između ta dva giga, to je neupitna činjenica da i jedni i drugi sviraju ono što se rokenrolom zove. E sad, Nashville Pussy to radi na način da dođu u mali prekrcani klub i tamo znojni i poderani ispale svom snagom dozu priprostog i seljačkog rokenrola svima u facu bez puno preseravanja, pa nek’ se mi sad tu snalazimo. Triggerfinger cijeloj stvari pristupa iz jedne sasvim drugačije pozicije. Pozicije koja triggera finger vašeg izvjestitelja i tjera ga da vam kaže kako misli da je gora, iz jednostavnog razloga što ostavlja dojam manje iskrene, a više “ušminkane”.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Ne mislim tu dakako samo na njihova fina odijela i košuljice na leoparde, nego na činjenicu da se vidi da su prošli onaj tečaj Dubioza Kolektiva u kojem se troše dani i tjedni učeći u kojem trenutku se treba zavodnički nasmiješiti, kada zamahnuti rukom i reći “Come on, Zagreb!”, a kada se u totalnom zanosu popeti na pojačalo i izgledati kao da uživaš. Mislim, ne tvrdim ja da oni ne uživaju u tome što rade. Ali se svakako ne bi toliko trebali truditi oko toga da nam ostave takav dojam. Tu naročito prednjači frontmen Ruben, koji živi u dubokom uvjerenju da je pobrao ono najbolje od Jessea Hughesa, Georgea Clooneyja i Elvisa, pa onda povremeno ispada kao neka karikatura s tim usiljeno dubokim šarmerskim glasom dok se obraća publici i cipelama na potpetice. Bitno je napomenuti da sam, koliko mi je poznato, u ovakvim stavovima tamo bio poprilično usamljen.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Nisam čuo da je ikome taj aspekt zasmetao, dapače – sredovječne su žene (a stvarno se pojavio rekordan, nevjerojatan broj 35+ dama, što je u prosjeku svakako najrjeđa koncertna populacija) masovno očima vršile snošaj s našim vragolastim Rubenom. Ne šalim se, trebali ste vidjeti te poglede, hihotanja i došaptavanja. Tako da ono, reklo bi se da je po tom nekom pitanju sve teklo po planu i programu. Kao i što se tiče samog muzičkog performansa, bio bih budalast kada bih tvrdio da se tu ima što za prigovoriti. Vrsna (i na momente čak i preglasna) ritam sekcija je cijelo vrijeme pumpala klasične ali i nikad izlizane rock’n’roll ritmove, koje je Block svojom gitarom vodio u smjeru pop-rocka, classic rocka, stonera, hard rocka, ali nikad onoga što bismo mogli nazvati indiejem.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Nisu se pritom ustručavali odsvirati nam solidnu količinu stvari s posljednjeg albuma “Colossus”, i zvučale su jednako dobro kao i sve druge. Općenito, gig nije imao neku gradaciju, počeo je, trajao, i završio istim intenzitetom. A taj nije bio nešto ludo nabrijan i divlji, neka uđe u zapisnik. Velim, profil publike ionako nije bio takav da bi obećavao neki dernek, a i bend jednostavno u toj svojoj rokačini uspijeva ostati prefin i dostojanstven, pa ni to ne tjera čovjeka da se raskalaši do kraja. Znači, u okvirima očekivanog, ako smo očekivali solidan provod.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Svirali su dosta dugo, mislim barem devedesetak minuta. Zadovolji su pritom sasvim sigurno veliku većinu posjetitelja, i to na raznorazne načine. Dobar su bend, o tom nema spora. Rekao bih ponovno da nema potrebe da se toliko trude da ispadnu kul (time više što su u pedesetima, pa su kao tu fazu trebali dosad prerasti), ali možda bih bio u krivu. Vjerojatno ima potrebe. Tržište diktira pravila igre, a ovima je tržište očito bitna stvar. Ovo im je sad bio već treći nastup u Tvornici, mislim da je vrijeme da im sljedeći bude na InMusicu, u onom nekom ranovečernjem terminu na glavnom stageu. Tamo bi po mom mišljenju ovi Belgijanci zasjali do kraja, imaju sve predispozicije za to. A prva i osnovna je ta da naočigled žele biti velik bend. Tko smo mi da im tu želju ne ostvarimo?