Irena Žilić
23.10.2014. 19:01
Irena Žilić stekla je poklonike, među kojima su i neki poznati glazbeni znalci, već svojim EP-jem Days of Innocence koji je objavila prije dvije godine. Naklonost kritike se nastavlja pozitivnim recenzijama Ireninog prvog albuma, Travelling, koji će promovirati 24. listopada u Tvornici kulture, na svom prvom solističkom koncertu.
Kako se osjećaš sada kada je tvoj prvi album gotov i kada je lagano krenula promocija?
Album je gotov već neko vrijeme tako da sam imala vremena porazmisliti. Sada je OK. Smirena sam (smijeh).
Imala si radnu jesen i radnu zimu.
Da, bilo je stvarno poprilično naporno, ali vrijedilo je. Ja sam fakat zadovoljna.
Gdje si snimala album?
Snimala sam kod Marka Mrakovčića [producenta albuma, op. a.] koji je super, super talentirana osoba. Dio smo snimali u njegovoj vikendici, dio u studiju. Dogovorili smo se da ćemo probati dočarati tu neku intimnu atmosferu, pa smo zato malo lovili taj „kućni štih“, za što je vikendica bila idealna zbog drveta i akustike. Dosta toga je mijenjano u samom studiju, na licu mjesta, jer je to najbolji način da procijeniš materijal i uhvatiš one wow momente koji moraju biti zabilježeni. Album smo krenuli snimati krajem travnja, a krajem srpnja smo završili.
Kako ti je kao solo izvođačici naći bend koji podupire i shvaća tvoju viziju?
Moj bend [Ivana Žabkar na violini, Lucija Ćustić kao prateći vokal i Vatroslav Gmaz na bubnjevima i perkusijama, op. a.] je stvarno sudjelovao u samom nastajanju albuma i na probama, ali formalno, mislim da stvaram onu vrstu glazbe koja može podnijeti samog izvođača kada je to potrebno. Opet, kada želiš nastupiti na malo većem stageu, kad hoćeš tu neku snagu, imaš bend. Sudjelovanje drugih glazbenika je, naravno, potrebno ako želiš dobiti taj finalni materijal s kojim ćeš biti zadovoljan. Pritom mora postojati međusobno razumijevanje. Od novih članova tu je Vatroslav Gmaz na bubnjevima koji je stvarno dao svoj touch što mislim da se isto čuje.
Koliko su dugo nastajale pjesme s obzirom na to da ti je ovo prvi album? Neke od njih su se našle na tvom EP-ju Days of Innocence.
Ima pjesama koje su stare do tri godine. Jedna je nastala za vrijeme snimanja, a sve ostale su prije studija bile gotove.
Mnogima je izazov pisati na engleskom iako smo svi bombardirani pjesmama pisanima na tom jeziku, ali zna biti teško kada trebaš svoje misli i osjećaje pretočiti u taj strani jezik. Tebi to dobro ide. Dobro se igraš riječima. Koliko paziš na strukturu samog teksta?
Trudim se. Bitno mi je. Ako već radim na engleskom, s obzirom na to da mi engleski nije materinji jezik, trudim se da to stvarno bude odrađeno kako treba. U krajnjem slučaju, imam prijatelje kojima engleski jest materinji jezik i ako mi bilo što nije jasno radije ću njih konzultirati nego pogriješiti. Naravno da ćeš to svoje znanje uvijek nadograđivati i širiti, tako da moraš raditi na tome, pogotovo kad ne pričaš engleski svaki dan.
Imaš li neke uzore po pitanju pisanja?
Nemam toliko. I kada čitam tuđe tekstove mislim da se više hvatam za tu nekakvu atmosferu. Ono što me impresionira je i kada se i tekstom i glazbom pogodi taj neki moment i kad se dobije određena atmosfera.
Otkud crpiš inspiraciju? Nije da pišeš samo o ljubavi.
Album nije ljubavni, iako je ljubav neizostavna. Možda nekako najviše pišem o odnosima s drugim ljudima, sa samom sobom, te uključujem manje samoanalize.
Moram ti priznati da si me rasplakala s „Cricket and Mouse“ u kojoj pjevaš o odnosu sa svojim roditeljima.
Da, da, već sam čula da ljudi plaču na tu pjesmu (smijeh).
U toj pjesmi kažeš da ti roditelji govore da ne žuriš previše, da ne „letiš“. Čime se još baviš osim glazbom? Studirala si biologiju.
Da, završila sam biologiju na PMF-u, sad i radim u struci. Cijeli život sam imala i različita društva i različite projekte. 2013. godine smo pokrenuli projekt Cuckoo Sessions koji sad malo stagnira. Svemu tome sam definitivno posvećivala manje energije nego glazbi, ali nekako mi je isprobavanje različitih stvari bilo gušt. Uvijek sam na tisuću strana. No nakon nekog vremena se stvarno izgubiš i ne možeš nikako više biti na tisuću strana, iako se uvijek pobrinem da imam posla. To je stvar osobnosti. No kad mi nešto postane teško onda prestanem to raditi.
Što će biti s Cuckoo Sessions?
Ne znam. To trenutno stagnira. Nemamo nikakav plan. Jednostavno smo stali jer više nismo imali vremena. Naravno, niti sredstava. Uvijek ti toga malo fali. Nadam se da će se to jednog dana nastaviti. U nekom obliku će Cuckoo već nekako izaći.
Lijepo je da si svoje kolege podupirala pomoću tog projekta.
Kad sam krenula s Cuckoo Sessions, nisam niti nastupala u Zagrebu, bar ne sa svojim stvarima. Bio mi je plan prvo snimiti Luku Belanija jer sam njega prvog od kolega znala. Kasnije, kad smo se na meni vježbali snimati jer je to bilo najjednostavnije, skužili smo da možemo i taj video objaviti. Prije nego smo prestali s radom, dogovarala sam i s Ninom Romić da ju snimimo. Šteta što se to zaustavilo jer je bilo dosta efikasno, no kako vidim postoje i drugi takvi projekti, tako da mislim da je funkcija Cuckoo Sessionsa ispunjena. A prije toga imala sam projekt Kava u 11. Imali smo malu grupu na Facebooku pomoću koje smo svakog drugog vikenda dogovarali svirke na otvorenom. Tko god je bio zainteresiran poslao bi poruku, a ja bih javila lokaciju. Donijela bih kavu i čaj, pa smo se tako družili u Maksimiru, na Tuškancu, na Rokovom perivoju... Na taj način sam se i upoznavala s ljudima koji sviraju.
Što te privuklo biologiji?
Teško mi je uopće reći. Znam da sam tamo negdje sredinom srednje skužila da mi je biologija zanimljiva jer smo tada učili detaljniju biologiju i genetiku, što mi je bilo ekstremno interesantno. Kad sam upisivala faks svi su mi rekli da ću tijekom studija biti puno na otvorenom i da su ljudi super. Moram priznati, nije neko racionalno objašnjenje, ali osobi od 18 godina zvuči dobro. Na kraju, što je najsmješnije, to je tako i bilo. To je faks koji ti stvarno daje slobodu i možeš raditi na sebi kao biologu ako to želiš. Studenti su jako aktivni po tom pitanju, putuješ dosta, možeš ići po kongresima, povezuješ se s kolegama iz regije...
Kako planirate promovirati album osim koncertom u Tvornici?
Imat ću koncert u Beču, a dalje ćemo vidjeti.
Kantautorska scena dosta buja. Tu si ti, tu su Lovely Quinces, Sara Renar, Nina Romić, pa dečki...
Da, dečki ima dosta, ali njih se uvijek izostavlja. Žao mi je da se cure s gitarama odvaja od dečki s gitarama.
Zapravo su vas mediji tako razdvojili.
Vjerujem da to sve ima neki razlog, samo mi je žao da dečki ostaju potpuno zapostavljeni jer je to nepotrebno. Imam osjećaj da smo dosta povezani. Normalno je da se ne znaš sa svima, ali u najmanju ruku znaš ljude iz viđenja, a sa svim ljudima koje smo do sada spomenuli rado ću sjesti, popiti pivu, popričati, podružiti se... Za čvršće povezivanje možda ipak treba malo više vremena, jer ovo sve skupa traje tek nekoliko godina. Lijepo je biti dijelom kantautorske scene, ali opet imam osjećaj da je svatko od nas individualac na svoj način, što je u redu.
Otežava li vam uopće to guranje svih kantautorica u isti koš?
Ljudi si moraju neke kutijice u glavi složiti. Svi tako funkcioniraju. Mislim da svatko koga interesira i tko krene malo dublje kopati naći će neko svoje viđenje. Htio – ne htio, uvijek će te staviti u neku kutijicu.
Tu su Petar Vranić, pa Luka Belani koji sada mijenja glazbeni stil...
I to je OK, on je pogotovo sada u tom nekom smislu solo izvođač. Ako se ne varam, sad će pogotovo nastupati sam. Cijenim kad se ljudi mijenjaju, pa makar otišli u nekom drugom smjeru. Čak i kod izvođača koje jako volim, ako s nekim albumom odu u skroz drugom pravcu, pa makar mi taj album ne bude najdraži. Cijenim rad na sebi, i to ne u pretencioznom smislu, nego kada vidiš da su ljudi prošli kroz različite faze i uistinu istraživali glazbu.
Je li možda lakše u tom smislu ne biti vezan za neki label? Želiš li uopće potpisati ugovor s nekim diskografom?
Za sada nisam imala tu potrebu, ali ne isključujem tu opciju u budućnosti, pogotovo jer labeli imaju svoju funkciju i dobar label će odraditi svoj posao.
Otkud crpiš glazbenu inspiraciju?
Naravno, iz glazbe, ali i iz filmova. Zadnja stvar na albumu, „Eve“, inspirirana je Jarmuschovim filmom „Only Lovers Left Alive“. Već sam imala koncept pjesme kada smo se Mark i ja vozili prema vikendici gdje smo snimali, i spomenuli smo u razgovoru taj film. Kad sam ga pogledala, shvatila sam da mi je taj film bio potreban da dovršim ono što sam gradila. To je jedan od primjera otkud sve crpim inspiraciju. Vjerujem da će sve stvari koje slušaš i koje voliš utjecati na tebe. Na mene je folk imao dosta utjecaja, što se i čuje, ali i neki drugi stilovi. Sada mi je, recimo, na repeatu electro pop stvar „Touch“ od Shure koja ima onaj fini topli bas. Svi tvoji uzori utječu na tvoje pisanje, samo ne izađu svi u svakoj pjesmu van. Volim, recimo Brandi Carlile, Bena Howarda koji nije potpuni folk, pa Lauru Marling, a od starijih Anne Briggs. Noru Jones isto jako volim i pratim.
Jesi li išla na satove pjevanja?
Jesam, da. Išla sam na Rock akademiju. Pjevanje mi je bila neka vrsta psihoterapije tijekom odrastanja. Pjevanje te natjera da malo više kreneš razmišljati o sebi i da kreneš raditi na sebi, jer se radi o instrumentu koji je ugrađen u tebe. Cijenim dobre vokale, ali čak i kada je netko preistreniran, a prazan – to mi apsolutno ništa u životu ne znači i ništa me tom vokalu neće privući.
23.10.2014.