Intervju

Filip Pavić: “Jazz je puno više od glazbe!

Filip Pavić: “Jazz je puno više od glazbe!"

Mladi jazzist Filip Pavić prekida stagnaciju glazbenih događanja u Novom Zagrebu. U petak, 18. rujna 2020. nastupit će sa svojim Quartetom s kojim predstavlja album "Terra Incognita". Koncert će se održati besplatno u 19 sati na terasi Centra za kulturu Novi Zagreb, a ususret ovom nastupu, Filip nam je otkrio kako zavoljeti jazz glazbu, svoja razmišljanja o trenutnom stanju na glazbenoj sceni te još mnogo zanimljivih činjenica iz njegove uspješne glazbene karijere.

Koliko dugo nisi svirao?

Misliš sad od kada traje korona? Pa moram priznati da od kraja petog mjeseca, uz izuzetak par tjedana godišnjeg, zapravo nisam stao. Ne znam na koju foru, ali dogodilo se da sam imao stvarno puno svirki. Jedna od zanimljivijih bila je ona na Bundeku, to je bila najveća pozornica na kojoj sam ikad nastupao, a nastupio sam na Šalati (smijeh). 

 

Kako ti je bilo tamo nastupati?

Bilo je ljudi, ali su bili raspršeni na velikom prostoru, tako da je bila malo neobična vibra. Nastupao sam ovo ljeto i sa svojim kvartetom, svirajući glazbu s mog debitantskog albuma Terra Incognita, koji je izašao prošle godine. Isto tako, radio sam intenzivno na novom projektu, bendu koji se zove Trokut. To je eksperimentiranje s elektronikom, jako zanimljiva glazba. Pripremamo novi album, koji bi trebao izaći u listopadu za nezavisnog diskografa RIKA Muzika iz Londona. Radi se alternativnijoj, elektro-jazz glazbi, tako bi se najjednostavnije mogla opisati glazba Trokuta. Ekipa je navikla na moj rad u više akustičnoj varijanti, a ovo će biti nešto potpuno drugačije. 

 

Svi jazzeri s ovih prostora bježe u Graz studirati...

Da, Graz je jedna od najboljih i najstarijih akademija za jazz glazbu. Isto tako je jako blizu, pa je centralno mjesto za obrazovanje glazbenika iz ove regije, s obzirom da Zagreb još uvijek nema ovakvu instituciju. Postoje neki pokušaji i inicijative na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali zasad nažalost još ništa od toga. U Graz dolaze mladi glazbenici iz svih krajeva svijeta, tamo dobivaju priliku surađivati i učiti od svjetskih velikana koji su tamo predavači i gosti. Imamo sreću zapravo što nam je tako kvalitetna akademija zapravo tako blizu Zagreba. 

 

Koje su glavne razlike u glazbenom obrazovanju u Hrvatskoj i inozemstvu?

Pa, ono što je glavna razlika je recimo jako očito u Sloveniji. Tamo postoji srednja državna škola za jazz glazbu i točno je vidljivo koliko kvalitetnu podlogu dobivaju studenti koji nakon toga dođu u Graz ili negdje drugdje. Kod nas u državnom glazbenom obrazovanju ova kategorija uopće ne postoji. Postoje samo smjerovi u privatnim glazbenim školama. No, dostupnost jazz obrazovanja u Sloveniji omogućuje da formiraju studente s fantastičnim temeljima, nevjerojatno dobre glazbenike koji su uistinu odlični na svom instrumentu od prilično rane dobi. 

 

 

Misliš li da je glazbeno obrazovanje, s financijske strane, precijenjeno?

Razlog zašto je glazbeno obrazovanje toliko skupo je zbog zahtjeva pojedinačnog pristupa svakom učeniku ili studentu. Jednostavno mora biti jedan na jedan, dok u formalnom obrazovanju postoji jedan učitelj na trideset učenika. Istina je da je jako skupo, i zato je od neizmjerne važnosti roditeljska podrška. Ja sam imao tu sreću da su me roditelji od prvog dana podržavali. Jednom kada kreneš na taj put, kada odlučiš potpuno se posvetiti glazbi, onda je takva vrsta podrške presudna. Mislim da je malo primjera glazbenika koji su uspjeli bez ogromne podrške obitelji. Žao mi je jer mislim da postoji puno talenata koji zbog nedostatka podrške obitelji ili države ne uspiju dobiti priliku posvetiti se glazbi kao životnom pozivu. 

 

Priča se da na hrvatskoj glazbenoj sceni dominiraju Riječani i Istrijani. Imaš li ti takav dojam? Postoje li klanovi i na jazz sceni?

Mislim da klanovi postoje na glazbenoj sceni općenito. To je ljudski, jer prirodno je da se ljudi grupiraju s onima s kojima im je ugodno, s kojima dijele ista mišljenja i ukuse, pa i geografsku lokaciju. Ljudski je i sigurno je da se događa da poguraš malo više onog s kim si dobar, nego nekoga od kog si udaljen na ovaj ili onaj način. Nisam pobornik klanova, ali postoje, to je jasno i razumljivo. No, to nije presudno za uspjeh, jer mislim da kvaliteta uvijek nekako ispliva na površinu, pronađe svoj put do publike. Jer, kada si uistinu dobar, onda te, bez obzira na sve, ne mogu tako lako odbiti, ne mogu te staviti sa strane. Primjer čovjeka koji je sam uspio, bez obzira na prezime, je recimo Matija Dedić. On je svojim velikim talentom, radom i trudom postao poznat ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. To mu nitko ne može osporiti. 

 

Misliš li da se u Hrvatskoj dovoljno cijeni kada netko naš postane popularan u svijetu? Ili se nekako to namjerno nastoji ignorirati?

Pa jedna od velikih tragedija u Hrvatskoj je činjenica da se jako teško probiti u radijski eter. Prolazi glazba koja je prilično konfekcijska, a mnogi kvalitetni glazbenici uopće ne dobiju priliku. Neki od onih koji se stalno vrte na radiju imaju eventualno par koncerata godišnje i uopće nemaju koncertu publiku. S druge strane, tu su glazbenici koji redovito održavaju koncerte i imaju svoju publiku, ali njihova se glazba ne može čuti na radiju. To nije stvarna popularnost, to je fabricirana popularnost. Dobro, recimo J.R. August je ove godine probio tu barijeru, ali imaš ljude koji ne dobivaju uopće pozornost mainstream medija, nego samo glazbenih portala. Cijela nam je scena formirana na taj način. Razmišljam što bi bilo da recimo jedna Josipa Lisac ili jedan Arsen Dedić započinju svoju karijeru u današnje vrijeme. Takvi glazbenici vjerojatno ne bi mogli dobiti niti priliku da ih široka publika čuje i doživi. Uloga je medija da educira publiku, a to se nekako izgubilo.

 

Koja je ciljana publika tim bendovima danas? Trebaju li oni uopće više mainstream medije za uspjeh, budući da postoje alternativni kanali promocije kojom dolaze do svoje publike?

Pa, mainstream mediji su, kako u političkom, tako i u kulturnom smislu potpuno promašili cijelu poantu. Radi se o modelu koji je prisutan unazad nekoliko godina kojim se cilja samo na čitanost i klikove, a kvaliteta novinarstva i sadržaja je često jako niska. Publika koja je vjerna, koja prati kvalitetnu glazbu uvijek će naći put do takvih glazbenika, no nedostaje edukacija i informiranje šire javnosti, kako bi se krug pratitelja glazbene umjetnosti proširio. Tako da, uloga mainstream medija nije više presudna u karijerama glazbenika, no sigurno može pomoći. 

 

Kako zavoljeti jazz glazbu?

Jazz nije samo glazba kao takva, jazz je odraz unutarnjeg stanja i određeni pristup glazbi. Jazz je sloboda, improvizacija, konstantna potraga za tim nekim transcendentalnim trenucima koji se mogu dogoditi samo kroz improvizaciju. Jazz kao žanr je jako širok i prihvaća utjecaje iz raznih drugih žanrova, stoga je bitno predstaviti ga ljudima kao nešto svježe, zanimljivo, eklektično i živo, a ne staromodno, dosadno i naporno. Bio sam mnogo puta u situaciji da mi ljudi kažu da ne vole jazz jer je “nabrijan” ili ovakav, onakav, a kada im predložim nešto drugačije od stereotipa koje su imali, nešto što mislim da bi im se moglo svidjeti, onda se često dogodi trenutak u kojem oni ne mogu vjerovati da je i to jazz pa im otvori potpuno nove vidike. 

 

 

Kako si se ti zaljubio u jazz i kako si počeo svirati gitaru?

Pa, kao klinac sam krenuo zapravo s klasičnim rockom, obožavao sam recimo Led Zeppeline te sam tako odlučio svirati gitaru. Što se tiče jazz glazbe tu je veliki utjecaj imao moj profesor s Rock Akademije, Mario Igrec, koji me je postepeno upoznavao s jazzom. Isto tako, s obiteljskim prijateljima smo išli na puno koncerata u BP klub te sam tako zavolio tu glazbu i odlučio se njome baviti. Veoma sam zahvalan što sam cijelo vrijeme imao veliku podršku roditelja u tome što radim, jer bez toga sigurno ne bih bio ovdje gdje jesam. 

 

Jesi li pronašao svoj savršen ton?

To je potraga koja nikada ne prestaje. I dobro je da ne prestaje, tjera te da budeš sve bolji i bolji, istražuješ nove mogućnosti, unapređuješ svoju glazbenu viziju. Mislim da je to svojstveno svakom dobrom glazbeniku, bilo da se radi o boji glasa ili zvuku instrumenta. Potrebno je pronaći zvuk s kojim se ti dobro osjećaš, a za to je potrebno jako puno eksperimentirati, a opet imati donekle jasnu ideju onoga što ti jesi. Možda ponekad ono što ti se sviđa kao slušatelju neće funkcionirati kao sastavni dio tvog zvuka, moguće da ti izvedbeno odgovara nešto sasvim drugačije. Moj je zvuk melodičan, liričan, nježniji i to mi odgovara. To je uistinu kompleksno i zanimljivo pitanje. 

 

Koja je razlika u sviranju sa svojim kvartetom ili s Trokutom?

Radi se o dva potpuno drugačija glazbena svijeta i zvuka, ali pronašao sam se i u jednom i u drugom. U svakom projektu i suradnji mi je vrlo bitno zadržati svoju umjetničku viziju, svoju glazbenu osobnost. Kada surađujem s drugim glazbenicima nije mi cilj biti običan prateći gitarist. Nemjerljivo mi je draže kada me netko zove jer želi ono nešto što ja jesam, a ne zato što jednostavno treba gitarista koji može odraditi posao.

 

Što nas očekuje na koncertu u Centru za kulturu Novi Zagreb, u petak, 18. rujna?

Svirat ću sa svojim kvartetom kojeg uz mene čine vibrafonist Šimun Matišić, kontrabasist Zvonimir Šestak i bubnjar Borko Rupena. Izvest ćemo pjesme s mog debitantskog albuma “Terra Incognita”, ali i neke nove kompozicije. Bit će uistinu zanimljivo, jako se radujem ovom nastupu!

Maja Trstenjak
Maja Trstenjak

Glavna urednica portala Sound Report