M’era Luna već godinama ima svoju vjernu publiku, a osim glazbenog programa, upravo je specifična festivalska atmosfera ono zbog čega joj se mnogi redovito vraćaju. Dva dana dobre glazbe, druženja i zanimljivih nastupa i ove su godine prošla gotovo prebrzo. Od brojnih izvođača izdvojili smo nekoliko koncerata koji su nam posebno privukli pažnju.
Diorama je predstavila i materijal s novog albuma, koji je publika vrlo dobro prihvatila. Bend je bio odlično raspoložen, a dobra komunikacija s publikom dodatno je pridonijela atmosferi. Njihov prepoznatljivi melodični electro i darkwave zvuk odlično je funkcionirao uživo, a nove pjesme sasvim su se prirodno uklopile u ostatak repertoara.
Za razliku od Diorame, Combichrist je na festival stigao s albumom objavljenim svega nekoliko dana ranije. Nastup je velikim dijelom bio posvećen novom materijalu, što je bila zanimljiva prilika čuti nove pjesme uživo, iako publika još nije imala puno vremena upoznati ih. Ipak, pred kraj koncerta na red je došlo i nekoliko starijih hitova, koji su očekivano izazvali odličnu reakciju publike.
Jedno od ugodnijih iznenađenja, iako smo od njih puno očekivali, bio je The Birthday Massacre. Kanadski bend dugo nije nastupao u Europi, pa je njihov povratak bio posebno dobrodošao. Odlična setlista, izvrsna izvedba i prepoznatljiva kombinacija elektronike, gitara i melodičnih, pomalo mračnih vokala pokazali su koliko dobro ovaj bend funkcionira uživo. Svakako jedan od nastupa koji su nam ostali u najboljem sjećanju.
Nešto žešći dio elektroničkog programa pripao je Agonoizeu, koji je ovoga puta nastupio u proširenoj koncertnoj postavi. Njihov karakteristični aggrotech, energični ritmovi i scenski nastup bili su upravo ono što se od ovog benda i očekuje. S druge strane, Neuroticfish je još jednom potvrdio status jednog od pouzdanijih live izvođača na futurepop sceni. Bez velikih iznenađenja, ali uz odličnu izvedbu i dobro poznati spoj melodične elektronike i plesnih ritmova. Ukratko, Neuroticfish standardno dobar.
Within Temptation donio je nešto drugačiji glazbeni i scenski doživljaj. Njihov nastup bio je izuzetno dobro izveden, s puno teatralnosti i vizualnih elemenata koji su pratili glazbu. Sharon den Adel ponovno je pokazala svoje vokalne kvalitete, a cijeli koncert bio je impresivan spoj glazbe i scenske produkcije. Čak i za one kojima simfonijski metal nije prvi glazbeni izbor, bio je to nastup koji je vrijedilo pogledati.
Za kraj bismo posebno izdvojili IAMX, koji je pružio jedan od najboljih nastupa ovogodišnjeg festivala. Chris Corner, autor i kreativna snaga ovog projekta, još je jednom pokazao zašto IAMX zauzima posebno mjesto na alternativnoj glazbenoj sceni. Glazbeno besprijekoran i izuzetno profesionalan nastup, uz odličan vizualni identitet i upečatljiv kostim, ostavio je izvrstan dojam.
Ako bismo trebali pronaći neku zamjerku, možda je to bila nešto slabija interakcija s publikom. No, poznavajući IAMX, to zapravo i nije veliko iznenađenje. Njihovi nastupi uvijek su više usmjereni na glazbu, atmosferu i cjelokupni umjetnički dojam nego na komunikaciju između pjesama. U svakom slučaju, riječ je o izuzetno kvalitetnom projektu, a Chris Corner još je jednom potvrdio svoje autorske i izvođačke sposobnosti.
M’era Luna je i ove godine ponudila zanimljivu kombinaciju etabliranih izvođača, novih glazbenih materijala i različitih stilova koji zajedno čine alternativnu scenu. Neki su nastupi bili očekivano dobri, neki su nas ugodno iznenadili, a neki još jednom podsjetili zašto pojedine bendove vrijedi gledati iznova.
Još jedno uspješno festivalsko izdanje i sasvim dovoljno razloga za povratak u Hildesheim sljedeće godine.
