Sinoć je u Vintageu u svakom smislu bilo užareno.
Ne samo zbog atmosfere koja se od prvih minuta počela usijavati, nego i zbog same temperature. Bilo je vruće, stvarno vruće, ali čini se da nikome nije padalo na pamet usporiti. Jonathan ionako ne poznaje zagrijavanje u klasičnom smislu. Kod njih nema polaganog uvoda ni čekanja da se koncert zahukta – kreće se odmah, žestoko, glasno i potpuno.
“Who Lies to Whom” odmah je postavila tempo, publika se razbacala i bilo je jasno da će to biti još jedna dobra večer uz najdraže Riječane. “Maggie” i “Communicate” bile su one pjesme na kojima smo se, slikovito rečeno, ponovno susreli. A onda se sve na trenutak smirilo uz “Monkeys”. Samo na trenutak. Jer upravo na njoj smo katarzično urlali uz refren.
“Seasons” je ponovno pokazala koliko Jonathan može biti precizan i moćan bez gubitka one sirove koncertne energije koja ih čini toliko posebnima, dok je melankoličnija “I Never Meant To Be There “privela regularni dio koncerta kraju, dok su ruke u zraku više ili manje složno pratile ritam pjesme.
A onda – bis.
Otvoren je s “Paperman”, pjesmom koja je uživo baš ugodno iznenadila svojom mračnijom i atmosferičnom vibrom koja bi se jako dobro uklopila u soundtrack Peaky Blindersa. A za kraj su ostavili “Oh My God”. I rasturili. Jer ako je do tada netko još i pokušavao sačuvati nešto energije za povratak kući, ta je odluka upravo tada definitivno propala.
No ipak, ako postoji jedna pjesma koja je sinoć imala posebno mjesto, onda je to bez dvojbe Pictures.
Ona je očiti favorit publike, ali čini se da jednako posebno mjesto zauzima i kod samog benda. Zoran Badurina to je i sam jučer potvrdio, a reakcija publike na pjesmu samo je dodatno pokazala zašto. “Pictures” je jedna od onih pjesama kod kojih se atmosfera promijeni –ona je sirova, ogoljena i jednostavno nas svaki put osvoji. Publika je pjesmu ispratila ovacijama, a u tom se trenutku možda najbolje vidjelo koliko Jonathan, osim što zna napraviti koncert na kojem se skače, zna napraviti i trenutak koji se pamti.
I upravo je u toj širini možda najveća snaga ovog benda. Jonathan zbilja je bend svjetske kvalitete.
Ne u onom kurtoaznom smislu u kojem domaće izvođače volimo pohvaliti pa im dodijelimo etiketu „svjetski“, nego stvarno. Po energiji, izvedbi, zvuku, međusobnoj komunikaciji članova i načinu na koji kontroliraju prostor, njihovi su nastupi na nekoj sasvim drugoj razini. To nije samo dojam. Iza njih su godine sviranja, brojni nastupi izvan Hrvatske i koncerti na većim pozornicama.
I zato zapravo pomalo čudi što su još uvijek prvenstveno vezani uz regiju, tim više što su pjesme pisane na engleskom i time dostupnije. Čudi nas, jer Jonathani zvuče kao bend koji pripada puno većoj međunarodnoj sceni. Bend čiji bi nastup sasvim prirodno funkcionirao pred tisućama ljudi bilo gdje u Europi. Bend koji ima sve ono što se od takvih izvođača očekuje – autorski identitet, prepoznatljiv zvuk, nevjerojatnu koncertnu energiju i sposobnost da publiku već od prvih taktova potpuno uvuče u svoj svijet.
A opet, postoji nešto jako lijepo u tome što su još uvijek „naši“.
Jer zahvaljujući tome možemo ih gledati u Zagrebu, u omiljenom klubu, na običan radni četvrtak. S publikom koja zna tekstove, koja zna kada treba skakati, kada treba pjevati, kada treba vrištati, kad se zezati – i koja, čini se, jednako dobro zna kada treba samo stati i uživati.
Jonathan je takav bend. Može biti nježan i dirljiv, može vas natjerati da pjevate, može vas baciti u ples, može vas natjerati da urlate iz sveg glasa – a onda vas, taman kad pomislite da je gotovo, ponovno razvali.
I možda je upravo zato najtočniji zaključak nakon još jednog njihovog koncerta zapravo vrlo jednostavan:
Jonathan je svjetski bend koji imamo sreću još uvijek zvati svojim.
