Činjenica da ovaj tekst pred čitateljem izlazi s nekoliko mjeseci odmaka u odnosu na javnu generalnu probu albuma „MUSICK“, održanog 14. svibnja 2026. u Delavskom domu u Trbovlju, sadrži u sebi svjestan urednički odmak. S obzirom na to da je album „MUSICK“, objavljen 1. svibnja, izazvao lavinu komentara, namjerno se odlučilo pričekati i poslušati komentare kako kritičara, tako i obožavatelja Laibachovog najnovijeg pop uratka, koji su ocijenili kritičari i fanovi. Dok ga jedni hvale kao oštru, zaraznu pop subverziju, drugi smatraju da predstavlja izravan ulazak u mainstream, skromnoga i pojednostavljenog glazbenoga izričaja, prilagođen publici koja će se zadovoljiti svime što se prednju servira. Prividno kašnjenje bilo je nužna distanca i promišljena koncepcijska igra, no kako se koncerti u Ljubljani (25. i 26. IX.) i Zagrebu (16. X.) bliže te će se čar osluškivanja dojmova, stečenih isključivo na temelju izvedenih studijskih matrica, ubrzo rasplinuti – stigao je trenutak za objavljivanje izvješća s javne generalke. Ovo izvješće nije spojler te nema opasnosti od daljnjeg čitanja. Laibach se inače ne može pokvariti jer se radi o previše složenom, mutirajućem organizmu čija se anatomija ne može tako jednostavno secirati. Generalka je inače bila samo nulta točka, čije se izvješće može poslužiti prvenstveno kao platforma za usporedbu sa svim potpuno nepoznatim i neočekivanim, u glazbenom i estetskom smislu, što će se razotkriti tek na nadolazećim koncertima. Uostalom, možda je teza o nultoj točki tek puka iluzija, koja će poveznicu s koncertnim izvedbama predstavljati album „MUSICK“.
Imena razvikanih pop producenata (poput Richarda X) na albumu su dodatno privukla medijsku pozornost i rasprave o kvaliteti albuma. Pop glazba je fascinantan fenomen koji su omogućili tehniku tonskog zapisa i novonastali mediji, poput radija, televizije te naposljetku interneta i streaming platformi. Njezina apsolutna dostupnost i format pjesama, s jednostavnim i lako pamtljivim melodijama, postali su najrašireniji „glazbeni oblik“ suvremenog društva. Već je Adorno smatrao da prelazak društva na monopolni kapitalizam neizbježno svodi kulturu na „industriju kulture“. Pjesme s prepoznatljivim, ponavljajućim i bezličnim zvukom, kao i uključenost pop umjetnika u kapitalizam, posebno jer su i sami glazbenici proizvod glazbene industrije, rezultiraju strukturama koje poučavaju publiku da prihvaćaju stvari kakve naizgled jesu te sustavno otupljuje kritičnost prema stanju društva, kakvo god ono bilo.
Ukoliko se pogledaju današnje glazbene potrebe i afiniteti šire publike, način na koji algoritmi nameću ukus te opću pomirenost ljudskog roda s konformizmom konzumerističkoga društva, nesvjesnog svoje dehumaniziranosti, očito je Adorno bio u pravu. Glazba koja danas zasipa slušatelje i koja se množi poput kipple Philipa K. Dicka uistinu jest tvorevina glazbene industrije, nastala podređena profitu i – uz čast rijetkim iznimkama – miljama daleko od glazbe koja kultivira um, o kakvoj je Platon govorio. Udaljavanje mase od umjetničke glazbe i sklonost repetitivnosti predstavlja odraz tehnički napredne, no duhovno pogubljene civilizacije kojoj nedostaju konkretne spoznaje i želje za novim znanjem, čime se ostavlja otvoren prostor za manipulaciju.
Upravo na toj neuralgičnoj točki operira novi album Laibacha „MUSICK“. S predumišljajem je isproduciran i ispeglan do apsolutnoga, zastrašujućeg savršenstva, predstavljajući manifest toga „najgoreg“ esencijalnog popa. Ukoliko se sudi isključivo po studijskom materijalu, ulazi se u Nietzscheov paradoks – popularna kultura umanjuje mogućnosti kritičkog promišljanja i produbljuje stvaranje „novih oblika“ kontrole atomiziranog pojedinca. Laibach koristi taj bazični, repetitivni pop-kod i infantilne rime iz razloga što je to jezik moderne isprogramiranosti i dobrovoljnoga mentalnoga ropstva. Oni ne napadaju sustav izvana, već se infiltriraju u Adornovu industriju kulture, postajući njezina hiperbolizirana, jezična verzija koja služi kao zrcalo.
Nakon inicijalnoga izlaska albuma, bilo je sociološki fascinantno promatrati valove konsternacije, razočaranja i površne depresije koje su preplavile službenu kritiku i takozvane vjerne obožavatelje. Svi su redom upali u zamku vlastitoga „prirodnog stava“ – u ropstvu vlastitih očekivanja i žanrovskih pretpostavki o tome što i kakav bi Laibach trebao biti.
Tu na sceni stupa Husserlova fenomenologija, točnije potrebe za radikalnom fenomenološkom redukcijom (epohé). Kako bi se uopće shvatila bit ovog zvučnog virusa, um se mora očistiti od svih oblika predrasuda. Zahtijeva se slušanje lišeno povijesnoga balasta, oslobođeno unaprijed zadanih kodova. Paradoksalno je da je Laibach i ovim albumom ostao dosljedan sebi svojstvenom obliku kritike, u konkretnom slučaju ne samo pop glazbe, već potrošačkog društva kao njezinoga konzumenta. Ovim su albumom otišli korak dalje i nadmašili sami sebe – kritiku su suptilno upakirali u pop žanr, čime su u potpunosti lišili iole prepoznatljivoga konteksta i značenja, zamagljujući kritičku svijest prosječnoga slušatelja, prisiljavajući promatrača da taj fenomen pogleda u njegovoj čistoj, ogoljenoj biti. Kod Husserla je svijest uvijek svijest o nečemu, konstituirana kroz intencionalnost, dok Laibach namjerno odbija ponuditi svoj stav (oni nemaju poruku „mi smo protiv ovoga ili za ovo“), čime cjelokupni proces stvaranja značenja prebacuju na svijest publike. Vlastita svijest je ta koja mora konstituirati značenje toga provokativnog fenomena na sceni. Površna kritika, ostavši zarobljena u vlastitoj mentalnoj lijenosti, proglasila je album jeftinim mainstreamom. No u tome leži ključni logički i historiografski promašaj – pomisliti da bend koji već punih 46 godina – gotovo pola stoljeća – operira na oštrici radikalne subverzije, preko noći kapitulira pred industrijom zabave, graniči sa sljepoćom. Da se radi o profitu i kompromisu, Laibach bi taj korak učinio još u prošlom stoljeću. U toj općoj intelektualnoj apatiji, nitko s kritičarske scene nije pokazao elementarnu profesionalnu znatiželju da potraži kostur priče ondje gdje je sve počelo. S obzirom da Laibach nije samo glazbeni bend, već umjetnički projekt koji stapa zvuk, sliku i koncept u jedinstveno iskustvo, njihovi se uradci ne mogu ocjenjivati na temelju studijskih snimaka, već je nužno doživjeti potpuni audio-vizualni, konceptualni i ideološki kako bi s razumjela suštinu performansa poruka koje donose. Sve manje od toga je paušalna površna ocjena.
Upravo zato, javna generalka u Trbovu nametnula se kao nužno analitičko polazište. Za razliku od blještavo ispolirane studijske snimke albuma, sama forma „generalke“ u sebi nosi obećanje nepatvorenosti. Javna generalna proba u Delavskom domu, koja je začudo bila jedva polovično ispunjena, ponudila je prostor čiste fenomenološke ogoljenosti. Laibach se vratio na vlastiti izvorišni teren kako bi s novim materijalom izveo radikalni socijalni eksperiment.
U krcatim dvoranama, kolektivna energija mase funkcionira kao anestetik; pojedinac se u masi osjeća sigurno, prepušta se ritmu i gubi moć kritičkog promatranja, dok produkcijsko blještavilo uspješno maskira matricu nasilja. No u praznini Delavskog doma, bez toga stadionskog paravana, mehanizam manipulacije izgubio je svoj „pop“ štit i postao zastrašujuće transparentan. Njihovo koketiranje s pop kodovima nije novost, no s albumom „MUSICK“ toliko su ih usavršili da su zapravo nadmašili samu pop industriju. Kada parodija postane tehnička i estetska moćnija od originala koji ironizira, ona prestaje biti puka parodija, već postaje dekonstrukcija.
No u hladnoj praznini trbovljanskog laboratorija, zvučni sirovi sjaj se oljuštio iu pozadini je ostala stvarna arhitektura aranžera Luke Jamnika, čije se ime nije spominjalo u kritikama. Aranžer, koji je ujedno dio Kolektiva, nije odbacio elemente popa, već ga je podredio zvuku Laibacha.
Od samog početka sve je bilo dramaturški složeno kao zaokružena cjelina koja se čita u jednom dahu. Od uvodnih taktova, preko Fluid Emancipation, Love Machine, Allgorhythm pa sve do Singularity i Das göttliche Kind, svaka ta naizgled banalna euro-pop ili techno stvar zapravo je bila precizno postavljena cigla u zidu totalitarne dijagnoze današnjeg vremena. Tehnologija, algoritmi i mehanizirane emocije postale su mehanizmi vrhunske kontrole, no ljudski se rod iz vlastitoga konformizma dobrovoljno prepustio tom obliku kontrole. Kolektiv definitivno nije provodio kontrolu, već je preuzeo ulogu znanstvenika koji nadgledaju eksperiment i varijabilne vrijednosti.
Unutar te praznine, ritual je započeo naoko benigno, oponašajući estetske kodove masovne kulture – svojevrsni mehanizirani workout u stilu Jane Fonde. Pokreti plesačice na sceni, u startu sinkronizirani i strogi, postupno su prelazili u zadane plesne korake koji su funkcionirali kao prvi filter dresure. U prostoru, u kojem nema masovnog zaklona, većina dvorana refleksno je započela pratiti te naredbe. Komocija i navika potrošačkog društva djelovala je automatski – umjesto kritičkog odmaka, njihova su tijela instantno prihvatila privid zabave. Pritom Laibach ne dopušta jeftinu prozirnu linearnost, kojom bi pokorna publika, usmjerena na pravilno izvršavanje naredbi plesačica, prozrela. Cijeli je nastup bio koncipiran s predumišljajem, održavajući privid normale i pop koncerta umetanjem starijih, povijesnih materijala između faza manipulacije. Ta namjerna diskontinuiranost držala je svijest promatrača u stalnom raskoraku, ne dopuštajući joj da se fiksira na obmanu.
Međutim, osjećaj nelagode, promatrajući publiku u dvorani koja se dobrovoljno prepušta kontroli, rastao je progresivno, prateći samu strukturu protokola. Vrhunac toga eksperimentalnog progresivnog kretanja bio je doslovno ono što su Husserl, Heidegger i Adorno predvidjeli – napredak suvremene znanstveno-tehnološke civilizacije vodi „težnji k samouništenju“. Kulminacija suptilne manipulacije prešla je granice čiste estetike i ušla u sferu institucionalne moći nad tijelom nakon što su plesačice nasumice odabrane pojedince izvukle iz mraka dvorane i izvele direktno na osvijetljenu pozornicu. Bilo je zastrašujuće promatrati kako se njihova psihologija u sekundi promijenila. Ti pojedinci, obasjani svjetlima reflektora, više nisu djelovali kao one iste osobe koje su svojevoljno i ushićeno žurile za plesačicama prema pozornici, već kao osobe koje je paralizirao pritisak i autoritet mehanizma. Njihova su tijela postala ukočeni rekviziti u tuđoj igri – pasivni eksponati unutar nečijeg spektakla. Neostvarena očekivanja za inkluzijom i blizinom autoriteta (ovdje utjelovljenog u Frasu, koji se isključio okrenuvši im leđa) u potpunosti je ukinula njihovu kritičku svijest. Pristajući na ulogu eksponata koji, dezorijentirani u praznini, zabavljaju ostatak publike, demonstrirali su izgubljenost suvremenih ljudi van zone komfora, koja je jednaka kao i pop glazba – prepoznatljiva, ponavljajuća i bezlična. Time se svaka repetitivna pop-fraza, prepuštena hladnim zidovima dvorane, transformirala u svoju suprotnost i postala zvučni glas o gubitku autentičnosti. Istodobno je zorno prikazana ljudska otuđenost. Od tih desetak pojedinaca niti jedan nije potaknuo ostale da se trgnu i iskoriste apsolutnu slobodu koju su imali na pozornici, s Kolektivom koji je svirao iza i za njih, bez da im itko dirigira što da čine. Svaki je djelovao kao osupnuta jedinka, disfunkcionalna bez autokrata ili karizmatičnog vođe koji ih usmjerava. Nitko im nije nametnuo ulogu zabavljača publike, projekcija je bila isključivo njihova.
Nakon što je ispeglani materijal s albuma „MUSICK“ zakoračio u ogoljeni prostor i sa sebe izvukao celofan u koji je bio zapakiran, u potpunosti se transformirao. Pojednostavljeno, postao je ono što u suštini i jest – hladna, beskompromisna laibachovska kritika društva.
Kritički mehanizam koji je impozantnu dvoranu Delavskoga doma preplavio dekonstrukcijom, kao da je pratio puls publike te je u finalu usporio i donio neočekivani emancipacijski obrat. Izvedbom Make Your Own Kind of Music, obrade pop klasika Cass Elliot iz 1969. kao skrivenog aduta generalke, koji je bio onodobna društvena kritika, Laibach je redefinirao pojam otpora. Oda individualnosti i samoizražavanju izvedena dubokim, monolitnim vokalom Milana Frasa revitalizirala je autentičnost. U svijetu koji nastoji ukalupiti pojedinca, Make Your Own Kind of Music potiče slušatelje da se oslobode nametnutih okvira iu potpunosti prihvate svoje pravo. Podsjeća ljude da imaju moć definirati vlastiti put i stvoriti svoj jedinstveni identitet. Poručuje da je čovjek po naravi tvorac i spoznavatelj slika, na kojima temelji razumijevanje sebe i svijeta, te da, unatoč sveprisutnim strukturama kontrole, imperativ individualnog djelovanja izvan zadanih matrica postaje jedini put za ostvarivanje autonomije i slobode. Ukoliko je ta sloboda uvjetovana prepoznavanjem i odbacivanjem nametnutih društvenih matrica, nužno se otvara pitanje o samoj prirodi prostora u kojem se nalazimo, što dovodi do ključnih ontoloških dvojbi.
„Ako je stvarnost iluzija, gdje smo onda mi?“, predstavlja ključno spoznajno pitanje. Stvarnost nije iluzija u smislu da ništa ne postoji, već je ono što nazivamo „stvarnošću“ konstrukcija našeg uma i osjetila. I upravo se tu oblikuje točka otpora prema matricama dominantne kulture:
Mi smo konstruktori i promatrači: Mi nismo „unutar“ iluzije, niti smo izvan nje – mi smo točka u kojoj se ta iluzija stvara. Naš um ne upija svijet pasivno; on kroz biološke, kulturne i jezične filtere aktivno prevodi vanjski kao u smislenu radnu verziju stvarnosti. Mi smo aparat koji prevodi kao u smisao.
Mi smo bića odnosa (relacije): Naša svijest ne postoji u izoliranom vakuumu. Čovjek se oblikuje tek u dinamičnom međuprostoru – na mjestu susreta našeg unutarnjeg uma i vanjskih područja iz okoline. Mi smo proces koji se događa u tom neprekidnom dijalogu sa svijetom.
Mi smo biološka činjenica: Teorije koje tvrde da vanjski svijet uopće ne postoji zaboravljaju da, iako je naša percepcija stvarnosti selektivna, njezine su posljedice na naš život i tijelo itekako stvarne.
U kontekstu Laibacha, oni uzimaju društvene iluzije (ideologiju, državu, demokraciju, autoritet), ogoljuju ih kao konstrukcije i tjeraju nas da se pitamo: „Ako je sve ovo predstava, tko sam ja u publici?“ Pružiti otpor toj pasivnosti i reći čvrsto „NE“ – bilo je stroju u praznoj dvorani, bilo toksičnim mehanizmima u vlastitoj svakodnevici – ultimativni je dokaz stvarnoga, biološkoga i svjesnoga postojanja. Mi smo točka otpora u kojoj se ta iluzija razbija. Dok studijska verzija služi kao savršeni celofanski mamac za potrošačku kulturu, uživo Laibach neizbježno zvuči kao Laibach. Pitanje je samo tko je u dvorani imao dovoljno očišćen um da se to uistinu čuje.
