Intervju

Mark Mrakovčić

Mark Mrakovčić

Ime Marka Mrakovčića često se pojavljuje u vijestima o novim studijskim uradcima mladih izvođača i bendova koje je producirao, kao što su Irena Žilić, Queen of Sabe, Lovely Quinces, Them Moose Rush, Sane, Achromatic Attic, Nina Romić, Rens Argoa i Killed A Fox. Mark Mrakovčić je također u rujnu sa svojim bendom ostvario zapažen nastup u sklopu programa Good Vibrations u Vintage Industrial Baru. Nije ni čudo da smo se odlučili sjesti i popričati s ovim mladim, talentiranim glazbenikom i otkriti – što je sve Mark Mrakovčić, kako je počeo snimati i producirati bendove, koja je njegova uloga kao producenta, čime se još bavi osim snimanjem i produkcijom, te koji su planovi za njegov bend.

Mark Mrakovčić je, koliko sam uspjela saznati, a ti možeš dodati i oduzeti – snimatelj, montažer, producent, glazbenik, tekstopisac, skladatelj i pjevač. Još nešto (smijeh)?

Igrao sam se sa svime i svačime, ali u principu to je – to (smijeh).

 

Kako si se počeo baviti snimanjem i produkcijom, ali i općenito glazbom?

Moja dva prijatelja, brat i ja kao klinci smo osnovali bend Scroll. Probe smo imali u „kući“ na Fratrovcu i to nedjeljom u sedam ujutro. Najčešće smo samo buraz i ja bili na probi jer se ova dvojica ne bi ni probudila. Međutim, ipak smo si napravili garažu i tada je zapravo sve počelo. Imali smo svoju malu buksu u kojoj smo mogli svirati, nabavili miksetu i snimili svoju prvu stvar. I to je zvučalo grozno (smijeh), no tako sam se zapalio za snimanje. Kako sam se tada družio s punk ekipom, počeo sam snimati bendove, i to besplatno. Uopće nisam znao što radim. S vremenom sam unaprijedio garažu tako da je imala dvije sobe, počeo proučavati na netu raznu opremu, a nikada prije nisam bio u pravom studiju. Prvi album Scrolla snimili smo nakon nekoliko godina u toj istoj garaži. Nakon nekog vremena frend i ja smo odlučili napraviti svoj studio gdje smo imali dvije velike drvene sobe, kupili smo pult i svu potrebnu opremu i tamo sam proveo oko tri godine. Tada sam imao ideju snimati samo demo bendove, da naučim snimati. No, nakon nekog vremena sam počeo snimati i za neke diskografske kuće kao što su Spona i Aquarius Records. Snimke su postajale sve bolje i sve više ljudi mi se počelo javljati tako da se u tih deset godina stvorila jedna mreža muzičara. Sada na drugoj lokaciji imam svoj mali muzički ured. Zapravo mi je sada spika da idem s bendovima naokolo i da ih snimam na njihovim lokacijama. Kada sam snimao Them Moose Rush, išli smo kod bake od basista u Klokočevac. Dofurao sam svoju opremu i tamo smo proveli nekoliko dana. Kad sam snimao bend Rens Argoa, išao sam u Koprivnicu. Miran Katar, vokal i gitarist benda, napravio mi je gitaru. To napiši! To su najbolje gitare! To je najtočniji instrument koji sam ikada svirao.

 

Kako bi laiku poput mene objasnio koja je razlika između snimanja u studiju i snimanja na nekoj drugoj lokaciji?

Kod snimanja van studija super mi je da nemaš pritisak te neke sobe koja je unaprijed određena da u nju dođeš i znaš kaj će se dogoditi. Ovako moraš improvizirati i cijeli proces je intuitivniji. Naravno, ispočetka sam to radio iz nužde jer nisam imao studio, ali sam skužio da na ovaj način svaki album zvuči drugačije. Ne koncentriram se svaki put na istu tehniku, na isti prostor, ne ozvučim svaki put na isti način, nego svaki put nešto moraš napraviti drugačije i to je super. Bend ovako može birati gdje želi snimati, a ako se bend super osjeća – odlično. Na snimanju mi je najvažnije da je dobra atmosfera jer se tada ljudima da pričati o muzici, da im se eksperimentirati… Bitno je pomoći im da se otvore jer su to sve kreativni ljudi koji uglavnom nemaju strogo „zakucano“ kako žele da im nešto zvuči nego se na snimanju igraju.

 

Koliku slobodu imaš tijekom snimanja da bendovima nešto sugeriraš i da ih usmjeriš?

Ljudi uglavnom nemaju problema s tim. Prije nisam imao hrabrosti reći da nešto ne valja, ali sada mi je puno jednostavnije nekome nešto sugerirati. I sam tijekom snimanja znam imati ideje koje su grozne, ali mi je bitno da se proba. Ako ništa drugo, ljepota snimanja danas je u tome da nisi ograničen na trake, rezanje i lijepljenje.

 

Bi li se ikada okušao u tom „starinskom“, analognom snimanju?

Da! Čak sam se nedavno dogovarao s jednim drugim snimateljem da se počnemo više igrati s trakama. Znam ljude koji to rade i jako ih poštujem jer, koliko god je lijepo imati koliko god hoćeš takeova, kod trake je super što imaš obavezu i što zahtijeva puno vještine. Tako radi Hrvoje Nikšić iz Kramasonika. U principu, nikog više nije briga kako je nešto snimljeno, ali je svejedno analogno snimanje vještina i mislim da to trebam probati. Ako ništa drugo, bit će fora ne koncentrirati se na display nego samo raditi s miksetom i s trakom

 

Za biti glazbenikom čini mi se da je potrebno imati širu glazbenu kulturu. Je li to za producenta možda i bitnije, pogotovo kad radiš u raznim žanrovima?

Kako radim stvarno svašta, i punk i kantautore, a uletavam i u nešto što ima veze s elektronikom, sami bendovi mi donose novu muziku koju još nisam čuo i zapravo me educiraju, a puno toga što su mi donijeli mi se i svidjelo. Nisam ograničen što se tiče žanrova, a čak su moje autorske pjesme spoj svega i svačega. Bitno je da se možeš ufurati u razne stilove.

 

Kako inače snimaš bendove, uživo ili…?

Da, u zadnje vrijeme bendove jako često snimam uživo i to volim jer na taj način dobiješ atmosferu benda. Bendovi sebe najčešće slušaju na probi jer vježbaju zajedno i navikli su na taj zvuk. Onda se desi da dođu u studio i počnu snimati prvo bubanj, pa bas, pa gitare, onim uobičajenim redoslijedom. Pritom se nešto izgubi i jako teško dobiješ da bend sliči samome sebi. Snimanjem benda uživo izbjegne se ta situacija. Tako sam snimao Them Moose Rush, Ninu, Rens Argoa… Proces ozvučavanja traje dulje, ali zato dobiješ baš pravi zvuk tog benda.

 

Zoran Stajčić, urednik portala Ravno do dna, usporedio te s T-Bone Burnetteom. Što kažeš na to?

Kaj!? Mislio sam da sam pročitao sve recenzije Ireninog albuma jer, naravno, kad nekog snimim želim znati hoće li netko popljuvati produkciju. Ne bih nikada samog sebe usporedio s takvim nekim majstorom (smijeh), ali ovo je jako lijepo.

 

A što kažeš na to da bendovi i izvođači koje si ti snimao i producirao postaju sve značajniji?

To je zato što se u zadnjih nekoliko godina pojavilo jako puno talentiranih ljudi u najrazličitijim žanrovima. Kantautorska scena je živnula, punk scena je i inače jaka. To nema toliko veze sa snimkama, koliko sa samim pjesmama. Ljudi su počeli ići na koncerte i time su bendovi dobili motivaciju. Recimo, Good Vibrations je nešto najbolje kaj se dogodilo u Zagrebu, da je ta srijeda odjednom postala važna, da je svaki puta krcato. Super mi je što su se bendovi koje sam snimio počeli razvijati, ali to je fakat do njih. Dobra pjesma bi zvučala dobro i da ju snimiš s jednim mikrofonom.

 

Je li ti se znalo desiti da bend ima samo kostur pjesme – možda samo tekst refrena i okvirne harmonije ili ideju melodije – pa da si zajedno s njima dovršio pjesmu?

Da, često se to dešava. Nije da im pišem pjesme, ali ih stavljam u neki mode gdje će se oni osjećati dovoljno dobro da to završe. Ljudi uvijek imaju osjećaj da do studija trebaju imati završni materijal, a zapravo je dio mog posla stvoriti atmosferu u kojoj će njima biti ugodno raditi, igrati se i isprobavati. Doduše, ljudi često dođu s gotovim stvarima, ali opet tijekom snimanja mijenjaju nešto jer tek tada prvi put čuju kako im pjesme zapravo zvuče.

 

Je li teško prenijeti energiju benda na snimku? Neki bendovi uživo zvuče puno bolje nego na snimci, koliko god snimka bila kvalitetna.

To je jako često. Radi se zapravo o dva različita medija. Snimka benda je prezentacija, ali na koncertu se događa puno više stvari – vidiš bend, oni imaju direktnu komunikaciju s tobom ili ju nemaju – a snimka je ograničen medij. Ja obožavam koncerte jer na njima vidiš kako se bend ponaša i kako funkcioniraju međusobno. Ima nešto u tome da sam proces snimanja uništava sadržaj. To nije toliko daleko od istine. Zato je meni na snimanju najbitnija atmosfera jer ako je ona dobra, koliko god to zvučalo new age(smijeh), imaš šanse i na snimci ju uhvatiti. Na nekim albumima se to definitivno čuje i možeš maštati kako je bendu bilo u studiju.

 

Koliko je bitno biti dobar psiholog kada snimaš glazbenike?

Brutalno (smijeh)! Možda ne baš psiholog, ali je bitna ta atmosfera i znam da to non-stop ponavljam, ali tako je. Snimanje je horor, pogotovo vokalima. Recimo da je najljudskiji dio snimanja kada snimaš vokale. Ne volim da mene netko snima, nego sam sam sebi snimao vokal. U radu s bendovima u isto vrijeme trebaš biti kritičan i objektivan, ali se moraju osjećati ugodno. I moraju osjećati da im nije bed fulati. Zapravo se moraš uklopiti, kao da si dio benda na probi, i to dio benda koji je otvoren prema svemu što se isprobava, a vokali pogotovo vole isprobavati (smijeh).

 

Što misliš o situaciji kad album producira sâm bend?

Mislim da bi danas svaki bend trebao naučiti nešto o snimanju i produkciji. Danas kada suplug-inovi dostupni i jeftini, stvarno nije teško snimiti nešto. Mislim da je to jedna od boljih vještina koje bend može imati, ako ništa drugo onda bar za demo snimke. U takvoj situaciji mogu biti potpuno opušteni jer su sami. Tako znaju nastati sjajni albumi. Doduše, dobro dođe i netko sa strane tko je objektivni promatrač .

 

Kako je došlo do tvog rada u kazalištu?

Moj prvi doticaj s kazalištem je bio preko mlađeg brata koji sada studira glumu u Montrealu. On je s pet godina počeo glumiti u kazalištu „Žar ptica“ i poslije u ZKM-u. Ja sam slučajno dobio poziv od Ivice Buljana da sudjelujem u predstavi „Garaža“ s TBF-om. To mi je bilo odlično iskustvo jer do tada nisam imao nikakav doticaj s kazalištem. S tom smo predstavom išli svugdje po Europi. Nedavno me frend zvao da mu radim glazbu za predstavu grupe Ateatar„Vilimov Shakespeare“. Njegov naputak je bio da glazba treba zvučati kao iz horora, što mi je bilo super jer obožavam horore. Muzika iz horora iz 1980-ih mi je guilty pleasure. Htio bih češće raditi glazbu za kazalište.

 

S Irenom Žilić imaš projekt Temple of Baku i snimili ste pjesmu „Sleepwalkers Garden“. Kako je došlo do te suradnje?

Irena i ja smo dosta „kliknuli“ tijekom snimanja albuma. Pjesmu smo snimili da razbijemo monotoniju snimanja. Stavili smo ju na YouTube bez da smo ikome rekli.

 

Što se desilo sa Scrollom? Zašto se bend raspao?

Gitarist je u jednom trenutku otišao studirati u Dansku, basist je isto krenuo nekim svojim putem, pa smo našli zamjene, ali smo naprosto spontano prestali svirati.

 

I onda je nastao bend Mark Mrakovčić.

Da, što je najgore ime na svijetu (smijeh)! Te moje pjesme su nastajale još za vrijeme Scrolla. Nabavio bih neko vino i u garažici cijelu noć snimao stvari. Prvi put su me zvali da dođem svirati u Booksu. Nisam znao što da kažem, kako se zove taj bend, a pozvao sam klavijaturista sa sobom, pa sam jednostavno bio – Mark Mrakovčić. Uopće nismo znali smisliti ime. Prije svakog koncerta kažemo da ćemo promijeniti ime, ali smo jednostavno prelijeni (smijeh). No, uskoro idemo snimati album…

 

Bilo bi i vrijeme!

Da, i to je isto užasno smiješno! Snimam tisuću različitih projekata, a na kraju ne snimim sebe. To je sigurno simptom nekog poremećaja (smijeh). Obećajem da se, nakon što snimimo album, bend više neće zvati Mark Mrakovčić (smijeh).

Tekst: Ana Hotko

Ana Hotko
Ana Hotko

Fear is a liar