Intervju

Ivana i Gordana iz Auguste o svemu što je nekada bilo važno

Ivana i Gordana iz Auguste o svemu što je nekada bilo važno

Auguste, akustični pop duo koji čine Ivana Lulić i Gordana Marković, 29. siječnja u Tvornici kulture održat će koncertnu promociju svog prvog albuma "Sve što je nekada bilo važno". U pauzi između generalne probe i nastupa Augusta u jednoj televizijskoj emisiji, razgovarali smo s Ivanom i Gordanom o albumu, zajedničkom radu na pjesmama, radu na vokalu, te glazbenim festivalima.

Vaš album zove se "Sve što je nekada bilo važno". Što je to nekada bilo važno, a što je važno sada?
Ivana: Moj prijedlog je bio da se album tako zove. Ja pišem tekstove i u pjesmama sam opisala neke trenutke koje nisam htjela zaboraviti ili neke trenutke koji su me mučili. Kako pjesme uvijek nastaju između ponoći i dva-tri sata u noći, jer onda razmišljam o tome što me muči, pjesme su ljubavnog karaktera. Sve je to nekada bilo važno, sve me to zaokupljalo, zbog toga sam pisala pjesme. Sada kada smo ih napisale i snimile, važno je ono što se nalazi na CD-u, a ono što se dogodilo u prošlosti – dogodilo se i ne može se više ispraviti. I dalje je važno, ali na neki drugi način – onaj glazbeni.

Ivana, ti pišeš tekstove. Imaš li nekakvu metodu pisanja, nekakve dnevnike i rokovnike u koje bilježiš crtice ili ti cijele pjesme dolaze između ponoći i dva-tri ujutro?
Ivana: Imam svoju bilježnicu koju stalno nosim sa sobom. Zapisujem sve stvari koje mi padnu na pamet, pogotovo kada se vozim tramvajem, jer valjda mozak tada radi na neki drugačiji način. Ako kroz razgovor čujem neku rečenicu koja zazvuči baš lijepo, pjesnički, to si isto zapišem. Kada dobijem inspiraciju, kada dobijem ideju o čemu bih pisala, uglavnom navečer, vadim iz te bilježnice isječke, situacije i ideje koje sam prije zapisala. Kada sve to nastane, tekst pošaljem Gordani i najčešće joj se to svidi. Jednom je odbila uglazbiti mi pjesmu. (Smijeh) U roku od par dana mi obično pošalje prvi draft pjesme i onda zajedno zapravo mijenjamo pjesmu tako da moji stihovi pašu u njenu metriku, a ja onda prilagođavam njezine melodije svojem glasu.

Zapravo ste vas dvije malo neobične na našoj kantautorskoj sceni jer ste duo. Kako taj vaš tandem funkcionira? Je li teško spojiti poslovni i privatni odnos? Ivana, jesi li shvatila osobno kada ti je Gordana odbila pjesmu?
Ivana: Naravno da sam shvatila osobno! (Smijeh) Ja otvorim dušu i napišem pjesmu, mislim da je nešto najbolje što sam napisala, a ona kaže "Neću ti ja to uglazbiti. To ima previše riječi, nije mi baš za Auguste". Ali mi smo prijateljice već godinama i čujemo se po nekoliko puta dnevno, vidimo se barem dva-tri puta tjedno, tako da ne gledam na naš odnos kao na poslovni.

Gordana: Obično me ujutro na mailu dočeka Ivanin tekst. Tu si dajem za pravo, čim vidim tekst, vizualizirati može li se pjesma uglazbiti ili ne. Nije da odbijem tekst jer on možda metrički ne odgovara, nego mi se jednostavno ne svidi. Možda osjetim da je previše intiman i ne mogu se s njim poistovjetiti. Ali to se desilo samo jednom.

Možda je to i dobar indikator, ako se ti nisi mogla povezati s tekstom, ne bi niti publika mogla.
Gordana: Baš sam razmišljala o tome. Kada ja napravim glazbu, ona mora prvo proći Ivanin filter, pa filter dečki iz benda, pa Šuškov filter [glazbeni producent Tomislav Šušak, op. a.]... Dok dođe do javnosti, ta pjesma dobije po sebi drvlja i kamenja, te je preživjela dosta kritike.

Odlično funkcionirate zajedno, no po čemu se vas dvije razlikujete što se tiče glazbenih preferencija ili pristupa glazbi?
Gordana: Ivana mi je otkrila svijet folk i indie glazbe. Od svega toga ja sam nekako najbliža country glazbi. Ono što ja jako volim su mjuzikli i jazz. Završila sam i školu za mjuzikl, a tu je bitno biti triple threat izvođač – pjevati, plesati i glumiti. Jazz mi je velika ljubav i velika misterija – najviše vremena trošim na njega, a najmanje znam. Mislim da Ivana voli instrumentalni jazz, a za vokalni ne znam.

Ivana: Meni to na kraju sve isto zvuči. (Smijeh) Mislim, lijepo mi je to slušati, ali ne bih mogla poslušati dvostruki album Elle Fitzgerald.

Gordana: Ja ne volim kada se improvizacija u jazzu previše udalji od originalne teme jer je jazz pjesma u originalu vrlo jednostavna i logična.

Ivana, prije si spomenula si taj poslovni dio bavljenja glazbom... S obzirom na to da ipak radiš u glazbenoj industriji, neki bi shvatili kao da ti je to prednost.
Ivana: Misliš da se već nisam susrela s raznim podbadanjima?

Nisam na to mislila, već je li ti možda bilo teže upustiti se u svijet glazbe s obzirom na to da znaš kako stvari funkcioniraju i koliko je glazbenicima teško.
Ivana: Mislim da sam zbog toga samo realna i svoju kreativnost pokušavam prizemljiti jer kad misliš da je nešto presuper što si napisala, pokušavam samo zamisliti kako bi bilo da ne znam kako stvari zaista funkcioniraju. Mislila bih "Čovječe, ne da ćemo Porina dobiti, nego ćemo Grammy osvojiti"! Ali sada znam kako stvari funkcioniraju u glazbi i to me spušta na zemlju. Ono gdje osjećam tu neku odbojnost prema svemu tome, zato jer sam i s jedne i s druge strane, je kada radim s izvođačima. Znam kako oni razmišljaju, da je sve što naprave odlično, a onda dobijem pjesmu i ne mogu im reći da pjesma ne valja jer znam koliko su se potrudili... Mislim, svaka pjesma valja ako si ju napisao iskreno i ako stojiš iza nje. Kad kažem da pjesma ne valja, mislim na to je li pjesma radijski potencijal ili ne. O tome ovise i očekivanja. Tu onda dolazi do problema jer oni znaju da sam i ja izvođač, vide da se naše pjesme vrte i vide gdje se pojavljujemo, a oni su isto izvođači i ne dolaze toliko do izražaja. Ponekad osjećam da možda misle da više radim na svoju ruku, ali nije stvar u tome već u žanru. Mi sviramo pop glazbu koja je poprilično mainstream i dobro prolazi. Nažalost, nemamo specijalizirane radijske postaje. Vani imaš radijske postaje koje, recimo, puštaju rock cijeli dan.

A što bi ti preporučila mladim izvođačima i bendovima, sa strane nekoga tko radi u diskografiji? Koje su možda neke osnovne greške koje rade?
Ivana: Kao prvo, trebaju naučiti pisati službene e-mailove. Nagledala sam se svega i svačega. Ne poznajete ljude kojima se javljate i uvijek je pristojnije pristupiti na "Vi" i napisati lijepi službeni mail, te odmah uključiti promo materijale i fotografije u lijepoj rezoluciji, a ne slikane mobitelom. Zatim napraviti web stranicu sa svim biografskim podacima. Ako sve rade sami, neka naprave analizu kao što sam i ja napravila za svoj bend kada smo tek krenule. Napravila sam analizu izvođača kojima smo slične i provjerila gdje se ti izvođači pojavljuju, izvadila kontakte i svima se ponaosob javila. Znači, nema generalnih mailova. Ljudi puno bolje reagiraju kada im se obratiš imenom i prezimenom. Te stvari pokazuju koliko se profesionalno odnosite prema tom poslu. A to i jest posao.

Neki izvođači se naprosto ne žele baviti tim dijelom posla.
Ivana: Super! Neka nađu prijatelja koji će im to raditi besplatno ili da se dogovore da mu plate kasnije, kada dođu neki novci. Nisu svi za sve. Neki su zaista samo umjetničke duše. Ja sam sretna što gledam odmah i taj poslovni dio, ali mislim da svatko može napraviti nešto, pa čak i izvan diskografije.

Nedavno si opet upisala Berkleejev online tečaj.
Ivana: Jesam. Prošle godine si me navukla na tu Courseru (smijeh). Tada sam prošla tečaj "Songwriting", a sada sam upisala "Developing your musicianship" i ponovno prolazim kroz solfeggio.

Je li ti bio koristan tečaj za pisanje pjesama?
Ivana:
Pa znaš – jest. Pjesma "Između redova" nastala je tako jer sam baš pazila kako raditi gradaciju u stihovima, koje rime koristiti na početku strofe, a koje prije refrena tako da se refren otvori... Bilo mi je fora kada sam saznala da nije dobro riječi iz naslova pjesme spominjati prije refrena. Tečaj je jako zanimljiv i preporučila bih ga svima jer malo dublje uđeš u pisanje pjesama. Možda netko ima taj dar da odmah napiše savršenu pjesmu, ali meni je pomoglo da kada pišem pratim te smjernice koje sam naučila.

Za razliku od nekih drugih pjevača, vi ste svoje glasove vježbale i školovale, što u zborovima, što na radionicama.
Ivana: Ja glas smatram instrumentom, ali se mnogi instrumentalisti s time ne slažu. Mislim da se prije svakog nastupa moraš upjevati barem deset minuta. Ne pijem i ne pušim, prije nastupa se trudim naspavati i na dan nastupa ne govoriti puno. Možda netko ne pazi na to, ali onda kada dođe nastup, ako se malo isforsiraš, glas ti može puknuti. I što onda?

Gordana: Meni je rad na glasu užasno bitan, ali treba raditi i na onome što zovu stage presence. Glas je samo jedan segment cjelokupnog dojma koji ostavi osoba kada stane na pozornicu. Cijeli stav, pokreti tijela i koliko osoba zrači – sve je to pjevanje. Vokalna tehnika je samo mali segment, kao u sportu istezanje – bez toga ne možeš ni početi, što se mene tiče. Ne prođe niti jedan dan da ne vježbam.

Vaš album je uvršten na nekoliko popisa najboljih u protekloj godini. Kakav je to osjećaj? Jeste li to očekivale?
Ivana: Bilo bi bez veze reći da nisam očekivala jer smo snimile album iza kojeg stvarno stojimo i koji, mogu reći, stoji uz bok mnogim pop albumima. Bilo mi je drago kada sam pročitala naše ime na gotovo svim top ljestvicama albuma. Drago mi je da se album ne sviđa samo nama, našem producentu, prijateljima i rodbini, nego je dopro do šireg slušateljstva. Još kad vidiš da kritičari poput Zlatka Galla pišu pohvale, ili pak Zorana Tučkara koji je popljuvao svu domaću muziku a tebi je dao ocjenu 4.5/5 jer mu se samo "Magla" ne sviđa. To je sjajno.

Prošle godine ste se prijavile na Zagrebački festival, no niste prošle predizbor, dok vas s druge strane kritika voli.
Gordana: Žao mi je utoliko što je pjesma stvarno bila posvećena Zagrebu, ali je više bila oslonjena na onu staru zagrebačku školu dok novi Zagrebački festival nema reference na ona stara vremena.

Sudjelovale ste na još jednom natjecanju, na HR demo klubu u kojem ste došle do finala. Imate li namjere javljati se na još koje festivale?
Gordana:
Mislim da – da. Prošle godine sam nastupila na Chansonfestu i to su super iskustva jer na jednom zbivanju koje traje sve skupa dva dana upoznaš hrpu ljudi i puno naučiš.

Je li vam bilo teško naši producenta za album? Kako je došlo do suradnje između vas i Tomislava Šuška?
Ivana:
On je nas našao. Bile smo uključene u onu priču "Bistro na rubu šume", kompilaciju koja okuplja regionalnu scenu. Tada smo snimile demo verziju pjesme "Nije dovoljno" i ta je kompilacija nekako došla do Tomislava. Kako prati kantautorsku scenu, javio nam se jer je vidio potencijal u nama i rekao da bi volio snimiti jednu pjesmu s nama da vidimo kako to funkcionira. Kroz nekoliko mjeseci snimili smo pjesmu "Ona" i Tomislav nas je toliko iznenadio jer smo dotad mislile da ćemo nastupati samo nas dvije uz gitaru, a on je pjesmu napravio u bendovskom aranžmanu. Sjećam se, bile smo kod njega doma, sjedili smo na podu, i dok nam je pustio tu pjesmu Gordana i ja smo se skoro rasplakale. Zapravo, ja sam se možda stvarno rasplakala. Toliko smo se oduševile da smo odlučile cijeli album snimiti s njim i sada nam ne pada na pamet raditi s nekim drugim. 

Ana Hotko
Ana Hotko

Fear is a liar