Intervju

Dubioza kolektiv - Bend koji priča priče koje su važne

photo: Dubioza kolektiv, credit: Goran Lizdek & Edvin Kalic

Dubioza kolektiv - Bend koji priča priče koje su važne

Uoči velikog koncerta Dubioze kolektiva 1. lipnja na zagrebačkom Jarunu u sklopu Zagreb Music Festa razgovarali smo s dečkima iz benda. U ugodnom razgovoru s Vedranom Mujagićem i Branom Jakubovićem dotakli smo se raznih tema od njihovih početaka u Sarajevu do daleke australske turneje.

Nedavno ste se vratili s velike turneje po Australiji i Novom Zelandu. U kojim festivalima se radilo? Tko je još nastupao na festivalima?

Vedran: Prvi dio te turneje je bilo nekoliko nastupa na Womad Festivalu. Svirali smo po dva festivalska koncerta uz neke dodatne eventove. Nastupali su razni bendovi poput Morcheebe, Ziggy Marleyja, Gilberto Gila…

Brano: Mi smo na Womad Festivalu poprilično domaći. Nama odgovara što je to world music plus neki reggae i onda ono što mi radimo bude prilično neočekivano. Nema baš toliko energičnih nastupa na tim festivalima pa to onda publici dobro dođe.

Kako vas je publika prihvatili? Kakvi su vaši dojmovi?

Brano: Super! Australska i novozelandska publika je vrlo zahvalna. Pogotovo ako pokažeš entuzijazam prema publici. Meni smeta kada na raznim scenama ljudi izađu kažu „Dobra večer“, odsviraju, kažu „Laku noć“ i odu. Kad sam ja dio publike meni to smeta. Više volim kad se uspostavi neki kontakt pa onda i kao izvođač volim da postoji kontakt. Super je što je njihov humor sličan engleskom, a engleski je sličan bosanskom, tako da smo se mogli zajebavat koliko smo htjeli. Kad smo prvi nastup završili, drugi dan su nas ljudi zaustavljali i slikali se s nama. Zapamtili su provale od večeri prije, našli nas na Spotifyu i javili nam se preko mreža. Ustvari, oni imaju taj neki osjećaj kao da žive na kraju svijeta pa ih strašno zanima što se još drugdje događa. Nemaju baš previše informacija izvan engleskog govornog područja. Tako da smo super prošli.

Imaju te neke off programe, kao neki workshop stage. Mi smo trebali održati radionicu kako se pravi muzika. A pošto smo mi realno potpuno neobrazovani po pitanju muzike i znamo samo četiri akorda, što ćemo mi sad sat vremena ljudima pričati da ne znamo ni mi kako nastaje muzika osim da te akorde vrtimo ovako onako dok nešto ne napravimo. Mi smo zbunjeno stali i krenuli svirati svoje stvari i to se pretvorilo u akustični koncert. Skupilo se dosta raje i to je ustvari bio treći koncert. Bilo je vrlo spontano. Vrlo su zahvalna i zainteresirana publika. Već smo prije par godina svirali u Australiji na sličnoj turneji na Woodford folk festivalu i tada smo već doživjeli kakva su oni publika. Došli smo tada u ogromni šator, a ljudi su sjedili na plastičnim stolicama. Mi smo si mislili: „zar ćemo sad održat sjedeći koncert?“. Dok su tehničari namještali binu, mi smo u onim našim uniformama sišli među publiku i govorili im da je za sljedeći koncert zabranjeno sjediti. Nešto smo bez veze izmislili. Ljudi su ustali i mi smo počeli sklanjati stolice. No i publika nam se pridružila i pomogla nam. Tako da je koncert bio najnormalniji. Ljudi su ustvari jedva čekali da ustanu. To je bio dvodnevni koncert, tako da sutradan kad smo svirali na istom mjestu, kad su nas vidjeli da postavljamo opremu, ljudi su sami ustali i sklonili stolice i opet je sve bilo normalno. (smijeh)

Vedran: Ti dupli koncerti nisu u Europi uobičajeni, dok tamo to skoro svaki festival radi. Jer kad već dovedeš ljude na kraj svijeta, onda napraviš da ih vidi što više ljudi. To je kod njih potpuno normalno.

Uskoro krećete na europsku turneju. Jesu li to uglavnom festivalski nastupi? Približava nam se i veliki koncert na Zagreb Music Festu 1. lipnja na Jarunu. Kako to da u Zagrebu niste svirali pet godina?

Brano: Svake godine je tako otprilike. U ljeto su uglavnom festivalski nastupi, dok se na jesen i zimu rade klupski. Pet godina je prošlo od zadnjeg nastupa od čega su dvije te nesretne pandemijske godine. Splet okolnosti je bio takav da nije bilo Zagreba na rasporedu. Zato se radujemo tome jer se svašta desilo. Dva albuma koja zagrebačka publika još nije čula.

Kako slažete setlistu? Što možemo očekivati u Zagrebu?

Brano: Kako sviramo na dva-tri jezika imamo ex-jugoslavensku setlistu, uz tu imamo i vanjugoslavensku setlistu koja je pretežno na engleskom i španjolskom jezik. Onda na to sve imamo festivalsku kratku setlistu, onda festivalsku srednju ako smo neki headlineri, pa klupsku ako imamo solo koncert. Imamo razne kombinacije setlista. Za Zagreb je ovo setlista za domaći teren, ali je festival. Napravit ćemo nekakav presjek za koji smatramo da bi bio adekvatan Zagrebu 1. juna nakon pet godina.

Nedavno ste objavili singl s Dinom Šaranom. Možete li nam ispričati kako je nastala pjesma? Na čemu trenutno radite?

Brano: Mi smo u nekom procesu nedefiniranog pravljenja EP-a s Dinom Šaranom koji će biti više akustičan nego električan, čisto da Dinine kantautorsko-pjesničke sposobnosti dođu do izražaja. Da ga mi kao bend ne potopimo. Veliko nam je zadovoljstvo s njim raditi jer je on za mene zadnjih godina najbolji tekstopisac, autor i pjesnik. Fascinantan mi je način kako razmišlja i piše. Puno učim u tom procesu. To je potpuno drugačije nego što smo prije radili. Vrlo opušteno, vrlo nedisciplinirano, vrlo neizvjesno što će na kraju biti. I to me sve raduje. Rekli smo da ćemo praviti nekih pet pjesama dok se one ne naprave. To je otprilike neka ideja i da to zapakiramo u nekakav neobavezan EP. Kojom će dinamikom to izlaziti je potpuno nevažno, jer pravimo takav dogovor s izdavačima da ne postoje rokovi. I baš uživamo u tome.

Vaše pjesme su društveno-politički angažirane. Koliko vam je u vašoj glazbi važna poruka koju šaljete? Odakle crpite inspiraciju?

Vedran: na jedan način razmišljaš kad imaš dvadeset godina, a drugačije kad si stariji. Ljudi uglavnom gledaju na bendove kao na nekakve monolitne blokove. Krenuo si kao reggae bend i sad čovjek očekuje nakon 25 godina da ćeš izdati 28. reggae album. Ljudi iz neke svoje perspektive, sebično, pokušavaju bendove uklopiti u nekakav kalup u kojem ih oni žele vidjeti. A tebi se događa život. Odrastaš, sazrijevaš, razočaravaš se u neke stvari. I onda je normalno da se tvoja perspektiva mijenja. Nismo isti kakvi smo bili prije 20 godina. Dubioza je od početka bend koji priča priče koje su nama važne. Koje su i društveno važne. U tom je smislu ta priča o aktivizmu, o porukama, o tekstovima… To prepoznaš kad te nešto žulja i tu je onda inspiracija da nekako reagiraš. Pjesma o derneku u Sarajevu je pjesma o tome kad otvoriš portal i vidiš Iran napao Izrael, Izrael napao Iran, Rusija i Ukrajina. Nuklearni rat na pomolu… to je nešto što ti stoji nad glavom. Da li ti to podsvjesno ili svjesno izlazi u tekstovima i u pjesmama… nema tu previše ideološkog planiranja, nego se tu radi o nekom self-helpu, kako da sam sebi olakšaš, da sažvačeš neke stvari s kojima te sa strane bombardiraju. Netko tko nije muzičar će na neki drugi način otpustit taj pritisak.

Brano: Netko ode u teretanu pa se ispuca. Netko ima neki hobi, recimo ode pecati. Ljudi nas onda ponekad pitaju koje je rješenje. Po meni nije rješenje nuditi rješenje nego je to upravo postavljanje pravog pitanja. Jer jedino dobrim pitanjem možeš doći do odgovora.

dubioza-kolektiv©-Filip-BušićNovember 17, 2017-IMG_7395-Enhanced-NRFoto: Dubioza kolektiv @ Arena Zagreb 2017, credit: Filip Bušić

Koliko vam se mijenjao zvuk u ovih 20 godina?

Brano: Kad pogledam unazad ja sam sretan što smo se rodili i odrasli u ovom vremenu kojem jesmo. Sjećamo se onog vremena prije rata – u smislu scene i muzike. U ratu si tinejdžer koji počinje da se zanima za muziku. U tom nekom ludom momentu tražiš izlaz i spas kroz muziku. I onda te to toliko zarobi da ostaneš vezan zauvijek za muziku. Ustvari prolaziš kroz jedno vrlo zanimljivo razdoblje. Dok je bio rat, mi smo bili u vakuumu. Nismo u okruženom Sarajevu znali što se događa tamo negdje vani. Kad je rat završio grad se otvorio i kao poplava informacije su se slile. Shvatiš da se u međuvremenu pojavila neka elektronska muzika, pa da se dogodila rap muzika. Ona rap muzika koju smo mi slušali prije rata je evoluirala u nešto treće. Za vrijeme rata su izašli neki albumi koji su nama toliko vrijedni bili. A albume smo dobivali tako da ih je neki unproforac donio. Bila je tamo jedna kafana gdje se alternativna raja skupljala. Zvala se Obala. Onda je netko 1992. tamo donio Rage Against the Machine. I to pustio u kafani koja ima agregat na par sati. Cijela kafana je zanijemila. Znaš ono kad nitko ne priča, svi šute i slušaju. I smišljaju način kako da presnime tu kasetu. Onda se otvori život i sva ta muzika se slije. U međuvremenu se pojavila i neka nova tehnologija. Mi smo sve to prošli u realnom vremenu – od dolaska kompjutera do recimo kad se pojavio YouTube, pa Myspace i Facebook. Ljudi nas pitaju zašto nam je muzika takav bućkuriš? Zato što smo odrasli kroz to sve. Sve smo te muzike mi konzumirali, bili dio toga. I svaka od njih je ostavila neki trag.

Ima još jedna priča iz tog vremena kad je Billy Gould iz grupe Faith No More došao u Sarajevo. Rat još nije završio, a on je došao u tu spomenutu kafanu. Došao je privatno i htio je da to vidi, da tu bude. Pola ljudi koji su sjedili u kafani imalo je Faith No More majice. Vide da sjedi neki Amerikanac. Ali nitko nije siguran je li to on. Netko skupi hrabrosti, priđe mu i pita ga jesi li ti Billy Gould iz Faith No Morea? Gould kaže: „Jesam“. A ovaj ga slijedeće pita: „Jel imaš žica za bas jer ih u Sarajevu nema“. To je prva stvar koja ti pada na pamet. Evo, takve stvari su nas formirale – i način na koji razmišljamo pri pravljenju muzike.

Na kraju je uvijek zgodno preporučiti dobru knjige. Možete li podijeliti s nama nekoliko knjiga koje su utjecale na vas i možda vas obilježile?

Brano: Zadnje što sam pročitao je knjiga Ivane Dragičević „Nesigurni“. Vrlo zanimljivo štivo. Kao da čitaš dvije knjige odjednom, tako da mi je bila vrlo zanimljiva i sadržajno i konceptualno. Preporuka sto posto.

Vedran: U zadnje vrijeme čitam „Dinu“ Franka Herberta. Davno sam je čitao pa sam gledajući film odlučio vidjeti što sam sve propustio. Idem sad pročitati cijeli serijal. Potpuno je genijalno kako ljudi glavom bez obzira gledaju film kao neku klasičnu holivudsku priču. Imaš superheroja koji je pozitivac – dobri junak koji se bori protiv zla. Međutim, cijela knjiga i cijeli univerzum Dine je ustvari priča o antiheroju. Super mi je kako percipiraš tu promjenu dok čitaš.