I moramo priznati, s najavom koncerta, i nama je srce zatitralo i nekako smo se odmah prisjetili starijih, bezbrižnijih vremena kad su momci iz Offspringa suvereno harali eterom.
No krenimo od početka. Za koncert su najavljene čak dvije predgrupe, Luzeri i Savršeni marginalci, koji su svoj posao odradili solidno. Luzeri su bili dobar odabir za mlađi dio publike i u biti nas je pozitivno iznenadila količina ljudi koja se skupila ispred pozornice za vrijeme njihovog nastupa. Ne mogu se nazvati poznavateljem repertoara, no na “Nije OK” i “Suze” reakcije su bile dobre, ruke su bile u zraku, ekipa je pjevala. Svakako su ostavili dobar dojam i uspješno pokrenuli večer, a iako se nije čulo, vjerujem da je i doza treme sigurno bila prisutna.
Nakon kratke pauze, sljedilo je i nešto za nas starije – Savršeni Marginalci, odnosno Hladno pivo u varijanti bez Kekina, s Krmpom na vokalu. Stariji albumi Hladnog piva mnogima su draži, stoga nas ne čudi da ova varijanta itekako privlači publiku. Iako imaju nešto svog, novog materijala, bilo nam je drago čuti klasike poput “Fur immer punk“ i „Pjevajte nešto ljubavno”. Publika se rasplesala, raspjevala, poneki rekviziti i pokoja piva su već poletjeli prema zraku, ali najbolje je tek slijedilo.
The Offspring su još jednom pokazali zašto već desetljećima ostaju jedno od najpouzdanijih imena punk rocka. Na zagrebačkom open-air nastupu publika se od samog početka nagurala prema pozornici, spremna za večer sastavljenu od provjerenih hitova i dobre zabave. Setlista se oslanjala na poznate favorite, kako je i red, pa je odmah otvoreno žestoko, s “Come Out and Play”, a nastavljeno na istoj razini s “All I Want”. Urlik oduševljenja slijedio je na “Hit That” koja je skraćena i iz koje se prešlo direktno u “Original Prankster”.
Komunikacija između Dextera i Noodlesa je i dalje dobra, iako jasno uigrana. Njihovo međusobno podbadanje i konstantno animiranje publike održavali su atmosferu na visokoj razini tijekom cijelog nastupa, a bend se vidljivo trudio dodatno zapaliti već raspoložene domaće fanove.
Tako je pala i poduža zezancija koja je rezultirala coverima Sabbatha, Ozzyja i Ramonesa. Možda je taj dio malo predugo trajao, ali OK, realno nije nikome smetalo. Ono što je smetalo i bilo problem je zvuk. Vjerujem da je direktno ispred pozornice bila bolja situacija, ako ništa drugo čisto zbog atmosfere, no mi smo se nalazili u razini tonca i od starta do kraja, kad smo već promijenili i par lokacija, zvuk je bio loš. Dextera se svako toliko nije uopće čulo, pogotovo na početku– s iznimkom priče između pjesama kad je bio razumljiv i dovoljno glasan. Do čega je, ne možemo nagađati, ali za takav veliki bend su očekivanja ipak veća.
Vizualni dio produkcije ipak je podignuo stvar. Tijekom nastupa izmjenjivali su se različiti vizuali na pozadini pozornice, dok su u nekoliko navrata iznad publike poletjeli streameri koje je vjetar raznosio preko cijelog prostora. U jednom trenutku pojavile su se i velike lopte za plažu koje su se prebacivale preko publike.
Atmosfera je došla do vrhunca s “Why Don’t You Get a Job” i “Pretty Fly (For a White Guy), koje su nas privele kraju regularnog dijela i uz minimalnu pauzu do bisa. Na “You’re Gonna Go Far, Kid” mi smo već lagano krenuli prema autu, međutim pogled prema publici govorio je sve. Na kraju je ostao onaj poznati spoj euforije i sjete: osjećaj da su pjesme The Offspringa obilježile neka prošla vremena, ali da ih publika i dalje nosi sa sobom jednako glasno kao i prije dvadeset ili trideset godina.
U nastavku galerija.
