photo: Stella Burns, credit: Jahvo Joža / SubSite
Očarana Močvara uz Stella Burns, The Uncarved Block, Marmalsana Močvara, 30.03.2025.
01.04.2025. 16:35
Reći da sam teški fan americane istodobno je i malo, i puno; malo – jer stvarno jesam, i puno – jer je pojam „americana” istodobno i blagoslov, i prokletsvo. Americana u glazbenom smislu obuhvaća tradiciju američke folk (country, blues, western) glazbe, a u fenomenološkom kolekciju svega što upućuje na američki, ponajviše tradicionalni način života.
E sad, nisam baš lud za svim što u tom kontekstu dolazi „preko bare”, ali ako se uzme u obzir recentnije naslijeđe americana glazbe, na koju se oslanja ovonedjeljnji gost programa Začarana močvara Stella Burns – talijanski (kant)autor pravog imena Gianluca Maria Sorace – moj interes je sasvim dovoljan kako bih nedjeljnu večer proveo u Močvari uz ostalih pedesetak posjetitelja.
Koncert je imao čast (ili u najmanju ruku priliku) otvoriti zagrebački bend The Uncarved Stone, mlađahni trojac koji je samouvjereno i nimalo plaho predstavio svoj materijal oslonjen na shoegaze / dream pop zvuk populariziran početkom nikad prežaljenih devedesetih. Gitarist i ujedno vokalist svojim je stratocasterom tkao smirene brooding melodije, koje su me u nekim svojim dijelovima podsjećale i na Nirvanu (pjesme poput „Something In The Way”), Smashing Pumpkins i ine heroje alt-rocka, uz povremene bučnije outburste potpomognute odličnom ritam sekcijom (basistica i bubnjar). Činilo mi se kako su vokalne dionice na neki način samo layeri koji se skladno nadovezuju na instrumentalne, a posebno mi se svidio nenametljiv, čak možda i prepristojan izgled članova benda, kojeg su došli podržati mnogi očito bliski prijatelji i podržavatelji, što je hvalevrijedno i lijepo za vidjeti. The Uncarved Stone (neizrezbareni / nebrušeni kamen) definitivno ima perspektivu i vremena za izbrusiti svoj glazbeni put, više od toga zasad nije ni potrebno reći.
photo: The Uncarved Block, credit: Jahvo Joža / SubSite
Pola piva kasnije začarani stejdž Močvare zauzeo je Stella Burns sa svojim pratećim bendom, i već od prvih nekoliko taktova na akustičnoj gitari duh americane preplavio je prostor Močvare. Gianluca je svojom pojavom (usko odijelo preko crne košulje urešene klasičnim western / folk ušivnim motivima i šešir s velikim obodom) i uvjerljivom izvedbom (akustična i povremeno resonator gitara, karakteristična za blues) odveo publiku na putovanje nepreglednim američkim prostranstvima. Prateći bend (gitarist na Fender Jaguaru u surferski plavoj boji, precizan i razigran bubnjar, te adekvatno usklađeni basist) savršeno je odrađivao ono što mu i jest posao – pratio Gianlucu na začaranom putovanju što sviranjem, što dodatno back vokalima. Uspjeli su u onom što su i naumili – a to je lijep i nepretenciozan način prijenosa svoje suptilne, ne i snage lišene energije na publiku, koja je svaku netom izvedenu pjesmu popratila snažnim aplauzom i podržavajućim uzvicima.
photo: Stella Burns, credit: Jahvo Joža / SubSite
„It's too hot to be a cowboy”, našalio se u jednom trenutku Gianluca i skinuo svoj kaubojski šešir i sako, te potom izveo zanimljivu obradu u solo-točki (prateći bend povukao se na taj trenutak u backstage). Odabrao je Bowiejevu „I'm Deranged”, najavivši je kao odjavnu numeru u David Lynchevom remek-djelu „Lost Highway” (uz puno poštovanje „Eraserheada” i „Mulholland Drivea”). I tad mi je sinulo na koga me ovaj mršav talijanski kauboj cijelo vrijeme podsjeća – ima nešto Bowiejevsko u crtama lica i pojavi, tako da mu je izbor pjesme, njena atmosfera i lirički kontekst savršeno sjeo. Poslije nje na stage se vraća Gianlucin bend, i slijedi još nekoliko autorskih pjesama posutih tim neodoljivim americana začinom. Nije ni čudo što Stellu Burnsa hvale Joey Burns iz omiljenih mi Calexica (a s kojima Gianluca i surađuje u jednom svom posebnom projektu), te australski glazbenik i producent, multiinstrumentalist Mick Harvey, poznat kao suosnivač The Boys Next Door, The Birthday Party i The Bad Seeds uz naravno legendarnog Nick Cavea (Harvey sudjeluje i na recentnom Stella Burns albumu „Long Walk In The Dark”, kojeg sam u razgovoru s autorom nakon koncerta i pridružio svojoj kolekciji). Nakon posljednje najavljene bend izvodi još jednu „hoćemo još!” bis pjesmu, a potom se čarolija začarane Močvare pretvara u nešto posve drugo.
photo: Marmalsana, credit: Jahvo Joža / SubSite
Nakon male pauze pozornicu zauzima doslovce nesvakidašnji sastav Marmalsana, kojeg hvali čak i ugledni magazin The Wire. Radi se o eksperimentalnom, avangardnom trojcu koji glazbeno spada u improv-kategoriju, obzirom da je njihov nastup začinjen impro-dionicama s naglašenim Middle East zvučnim momentima, što samo po sebi i nije čudno ukoliko znamo da se radi o glazbenicima iz Egipta i Libanona, uz bubnjara (zapravo svirača bubnja) iz Njemačke (matični grad djelovanja im je Berlin). Spomenut ću i da se radi o glazbenicima koji djeluju u brojnim drugim eksperimentalnim grupama, između ostalog dvojica od njih članovi su hvaljene i utjecajne Karkhane. Nastup u Močvari obilježilo je prebiranje po žicama akustične gitare i iste takve bas gitare najraznovrsnijim „gadgetima”, poput slamki, palica, kugli, zdjelica... čiji osnovni cilj je proizvesti vibraciju zvuka lišenog nekog koherentnog ritma (iako glazba, tojest zvuk nije neritmičan u svojoj repetitivnoj prirodi). Sjedeći položaj dvojici članova benda „na žicama” uvelike pomaže u tome, dok udaraljkaš improvizira udarajući primjerice splash činelom po snareu, gudalom po okviru tomova, rastežući žicu preko komada stiropora i istim tim gudalom proizvodeći najrazličite zvukove. Ima tu i raznih drugih pomagala u funkciji instrumenata, odnosno proizvodnje zvuka, izuzetno je primjetno kako njihov nastup stilski jako odudara od prethodna dva izvođača, i puno bi više odgovarao programu Impronedjeljka ili Jazza u Močvari. To se ponajbolje vidjelo po gubitku interesa od strane publike, koja se – nepravedno možda prema glazbenicima, ali vjerno svom glazbenom ukusu – do kraja koncerta postepeno osipa.
photo: Stella Burns, credit: Jahvo Joža / SubSite
Otpratio sam nastup Marmalsane do kraja, i zapravo mi je poslužio kao dovoljno off-closure ove nedjeljne off-večeri. Putem kući pustio sam si album Stella Burnsa (srećom, pa još imam CD player u autu!) i još se jednom podsjetio više nego zanimljivog nastupa simpatičnog americana Talijana.
