Iako je Vintage bio ugodno popunjen vjerujem da bi broj posjetioca bio znatno veći da među članovima Queensrychea nije došlo do razlaza i pravnih zavrzlama oko korištenja imena “Queensryche”, tako da imamo zbunjujuću situaciju u kojoj je Tateu, vokalu kojega je po mnogima nemoguće razdvojiti od Queensrychea, zabranjeno korištenje tog imena. Dakle, trenutno imamo dvije verzije Queensrychea, iako ako odemo dublje u povijest, mnogi fanovi bi se složili da je pravi Queensryche nestao odlaskom gitariste Chrisa DeGarma iz benda, bez obzira što su tri suosnivača i dalje članovi benda koji koristi ime Queensryche.
Kako je i najavljeno, u skladu sa satnicom na pozornicu je izašao prvi izvođač, glavni član benda Fire & Water, Tomas McCarthy. Sam s gitarom u stilu koji podsjeća na Tommya Emmanuela i Erica Sardinasa, instrumentalno je izveo classic rock medley koji je završio s “Babe, I`m gonna Leave You” u kojoj je pokazao da osim virtuoznog sviranja akustične gitare ima i ugodno hrapavi glas. Uskoro mu se na pozornici pridružila djevojka Clodagh Kearney, talentirana pjevačica i saksofonistica. Nekoliko autorskih pjesama koje su predstavili odmiču od virtuoznosti u singersongwriter smjeru s kojim je ovaj duo uspio šarmirati sve prisutne, koji su reakcijom pokazali da bi rado htjeli nastaviti uživati u barskoj atmosferi koju su ovi simpatični mladi irci uspjeli stvoriti. Ugodno iznenađenje i preporuka za sve ljubitelje akustične gitare, pive, duhanskog dima, viskija i retro glazbenog pristupa.
I.C.O.N su bili zaduženi da prije Tatea i ekipe unesu u Vintage snažne heavy metal distorzirane vibracije te zagriju onaj metalniji dio publike prije zvijezda večeri. Radi se o tipičnom heavy metal bendu koji izgleda i zvuči kao da su odavno prestali pratiti glazbene trendove, što ne mora automatski značiti nešto loše, kako kome. Loš vokal ali dobar frontman, srcem, dušom, znojem i metal rogovima od početka se trudio razbacati uspavanu ekipu pred pozornicom, no nažalost, vlastito dobro raspoloženje ipak nije uspio prenijeti na većinu koji su strpljivo čekali njihov kraj i početak Operation: Mindcrimea.
Znakovito je i vrijeme u kojem se nalazi Lijepa Naša, kada nam je Tate odlučio izvesti kompletan Operation: Mindcrime, po mnogima remek-djelo s kraja 80ih, i svugdje isti politički kontekst koji se nalazi u priči albuma. Sve medijske manipulacije, politička korupcija, pranje mozga, nepotrebna psihoza i masovno silovanje umova hrvatskih građana, borbom dviju naizgled suprotnih političkih grupacija da preko treće dođu do svih poluga vlasti upućuju na to da je trenutna situacija sasvim pogodna za temu i poruku Operation: Mindcrime albuma.
Tate je okupio respektabilnu ekipu muzičara, među njima John Moyer, basist Disturbeda i sjajan rock bubnjar Simon Wright koji je svirao s AC/DC i Ronnie James Diom. Očekivano hitovi “Revolution Calling”, “Breaking the Silence”, “I Don`t Believe in Love” te “Eyes of a Stranger” koja zatvara album izazvali su najveće oduševljenje, ne samo publike nego i Tate koji se uvjerio da su njegove pjesme itekako slušano i u ovom dijelu svijeta. Blagi pad atmosfere dogodio se s nekoliko novih pjesama koje je dobar dio publike jedva pretrpio i “nagradio” s formalnim pljeskom.
Tateovo pjevanje je na vrlo visokoj razini i dalje, bio je užitak slušati sve njegove finese koje su se jasno čule u dobro složenom zvuku, moć njegovog glasa jest nešto slabija nego u mlađim danima, ali strast i teatralnost s kojom Tate pumpa svaki otpjevani ton daje ekspresiju koja ga još uvijek drži pri vrhu piramide cijenjinih rock i metal vokala.
Koncert su očekivano završili s nekoliko Queensryche hitova poput “Take Hold of the Flame”, baladom “Silent Lucidity”, “Jet City Woman” te se oprostili s “Empire”.
Geoff Tate je dokaz nepredvidljivosti glazbene karijere, nekoć je punio arene diljem svijeta a sada se vratio nastupima u malim klubovima, njegova želja da nastavi s onim što voli je očita s obzirom da ni u jednom trenutku sinoć nije podcijenio publiku ni mjesto u kojem nastupa, odradivši korektan nastup koji daje naznake da bi karijeru mogao graditi na eventualno plodnoj inspiraciji u budućnosti a ne isključivo na Queensryche nostalgiji.