Krenula sam na jučerašnji koncert Voland Le Mata očekujući neku sjetnu atmosferu, onakvu kakva je prisutna na Faustopojkama. Međutim, kako se očekivanja često znaju pokazati krivima, tako su se i moja jučerašnja izjalovila. Umjesto sjetne atmosfere, dočekao nas je pravi klupski koncert. Prije nego se orijentiram na sam koncert, moram uputiti i koju riječ sinoćnjoj katastrofalnoj publici. Pričanje, pričanje i samo pričanje – naprijed, u sredini, otraga. Na trenutke je to pričanje bilo toliko glasno da se pretvorilo u deranje pojedinaca. Nekulturno i sramotno!
Momir Oljača popeo se na pozornicu u pratnji benda gdje je na bubnjevima bio Igor Bušljeta iz Mika Male. Prvu pjesmu odsvirao je sam na gitari i uz pomoć, kako to on zove, R2D2-a. Već se tu moglo primijetiti da je Oljača odlučio napustiti svoj prethodni glazbeni izričaj i krenuti nekim novim pravcem. Uslijedile su pjesme s Faustopojki, ali u izmijenjenim aranžmanima. Koliko god da nam novi Momirov pristup glazbi zvuči šokantno, s obzirom da smo naviknuli na melankolične note s njegovog jedinog albuma, toliko je zapravo ovaj izmijenjen aranžman pjesama možda i bolje odgovarao jednom klupskom koncertu. Pomalo jazzističke verzije pjesama s ubačenim instrumentalima i malim gitarističkim solažama izvukli su pljesak i ovacije publike, osobito na “Putniku”.
Bendu se na “Pod zavjesom od kamena” pridružila Petra Petrač na violini čiji je zvuk publiku podsjetio na izvorne Faustopojke. Za razliku od nastupa u Gorgoni, Oljača je ovaj put bio sigurniji u sebe, profesionalniji i uvježbaniji, bez onih malih simpatičnih greškica. Doduše, ponovno je tražio capo pa mu potraga za njim možda uskoro postane i prepoznavajući znak. Nova pjesma “Discedo” bacila je publiku (barem onu koja nije pričala) u umirujuće i kontemplativno njihanje. Od novijih stvari, još je izveo “Zimu” i “Les Champs Utrinees” s kojom je rasplesao prisutne i završio glavni dio koncerta. Za sam kraj je, na zahtjev onih koji su ostali, ponovio “Putnike” i “Svijet tišine” te se oprostio s nama do nekog sljedećeg viđenja.
Kao podrška, nastupili su Mixed Up Mary pred nažalost gotovo praznim Malim pogonom. Osim dobre glazbe i izvrsnog vokala, bend se može pohvaliti i vrlo liričnim tekstovima koji pružaju dojam kao da slušate uglazbljenu poeziju.
Vrlo je neobično čuti “Svijet tišine” i još neke starije Momirove stvari u promijenjenim aranžmanima. Nekako više naginjem izvornim verzijama koje su po mom skromnom mišljenju bolje. Međutim, nije loše ubaciti ni novine u svoj rad jer malo osvježenja uvijek dobro dođe. Nažalost, teško mi se bilo potpuno prepustiti koncertu zbog glasnog “kokodakanja” koje je bilo nemoguće ignorirati i koje mi je dražilo nerve, ali sve u svemu Oljača je odradio jedan solidan koncert.