Kada trojica glazbenika zajedno sviraju više od petnaest godina, improvizacija prestaje biti rizik i postaje način komunikacije. Upravo se to dogodilo 5. svibnja 2026. u Klubu kazališta Komedija – Kontesa, gdje je Toni Starešinić predstavio svoj novi samostalni album „Eksterminator ’81“ uz dugogodišnje glazbene suputnike Andreja Jakuša i Janka Novoselića.
Iako je album nastao iz improviziranih sesija predstavljenih prošle godine na festivalu „Glazba za osviještene uši“ u Pogonu Jedinstvo, koncertna promocija nije djelovala kao retrospektiva jednog projekta, nego kao njegov nastavak.
Stupanjem jazz trija na teritorij nestrukturirane izvedbe, nestaju klasični scenariji. Stvari se trebaju shvaćati i hvatati u hodu. Dok je prošlogodišnji koncertni zapis u Pogonu Jedinstvo (svibanj 2025) bio fokusiran na energetski puls i autobiografski mozaik Starešinićeve karijere, nova izvedba projekta „Eksterminator ‘81“ donosi pomak prema dubljim principima kompleksnih dinamičkih sustava – prema dinamičkoj samoorganizaciji. Starešinićev trio kretao se kroz motive poznate iz različitih faza njegova rada – od Mangroovea i Chuija do Zmaja Orko Stara i solo albuma „Survival Kit“ uz novu stvar nepoznata imena – gradeći zvučni mozaik koji nije slijedio kronologiju, već unutarnju logiku energije, intuicije i međusobnog povjerenja.
Nastup Tonija Starešinića (klavijature, elektronika i efekti), Andreja Jakuša (truba i efekti) i Janka Novoselića (bubnjevi) prerastao je u jedinstveni sinergijski sustav u kojem se briše granica između proizvođača i primatelja zvučnih znakova. U toj napetosti između sveprihvaćajućeg pristupa „da i“ i stalnoga estetskog samoprosuđivanja, njezini akteri potvrđuju tezu saksofonista Evana Parkera: „Ponekad tijelo vodi maštu“.
Glazbene geste i anticipacijska koordinacija unutar ovog trija stvaraju dramatične prijelaze prema neočekivanim putanjama, u kojima se čak i nenamjerne fluktuacije ili „šum“ iskorištavaju za razvoj novih struktura.
Promatrajući njihovu međuigru, teško je izbjeći asocijaciju na teselaciju – matematički postupak popločavanja prostora bez praznina i preklapanja. Ali ako se pogleda bliže, matematika počinje disati. Ovdje japanski pojam Ma – prostor između – dobiva svoj puni smisao. Dok geometrija odsutnost praznina vidi kao riješenu jednadžbu, umjetnik primjećuje liniju gdje se dvije pločice susreću – odnos, tanku i tihu granicu koja uzorak čini čitljivim i pretvara ga u razgovor. No ono što u geometriji funkcionira kao pravilnost, ovdje postaje živa i nepredvidiva struktura. Prolazeći kroz polupravilne oblike u kojima melodija pluta, teselacija u aperiodičnim uzorcima Rogera Penrosea odbija se ponavljati; nema središta, strukturirana je, a posve nepredvidljiva. Jankov matematički precizan bubnjarski raster funkcionira kao rešetka teselacije. Unutar tog rastera, Tonijeve elektroničke modulacije i Andrejeva truba sjedaju jedno u drugo bez milimetra praznog hoda. Čak i kada se čini da će se glazba raspasti na zasebne elemente, trio pronalazi novu ravnotežu i iz prividnog kaosa stvara neočekivanu cjelinu.
U tom smislu „Eksterminator ’81“ podsjeća na Picassove „Tri glazbenika“. Picasso je subjekte izravnao i rastavio na isprepletene geometrijske oblike, tjerajući gledatelja da odgonetne zagonetku njihova odnosa. Poput kubističkih figura sastavljenih od fragmenata koji se međusobno presijecaju, Starešinić, Jakuš i Novoselić funkcioniraju kao zasebne osobnosti koje punu snagu dobivaju tek u zajedničkom prostoru. Iako svaki glazbenik svira zaseban instrument, oni funkcioniraju kao jedinstvena, skladna cjelina, poput preklapajućih nota i akorda pjesme bez riječi. Baš kao na slici, Tonijevu triju osjeća se apsolutno povjerenje među izvođačima; oni se oslanjaju jedni na druge kako bi oprali prašinu svakodnevnog života s naših duša, rekao bi Picasso.
Nije riječ o demonstraciji individualne virtuoznosti, nego o rijetko viđenom pouzdanju koje glazbenicima omogućava da riskiraju, pogriješe i upravo iz tih trenutaka izgrade nešto novo. Na sličan način, Tonijev progresivni futurizam odbija ostati u sferi hladne, umjetne sinteze odvojene od prirodnog svijeta. Ako je „Biljna simfonija“ u Pogonu Jedinstvo bila istraživanje mogućnosti prevođenja biljnih impulsa u glazbeni jezik, „Eksterminator ’81“ ide korak dalje i postavlja pitanje što se događa kada granica između prirodnog i tehnološkog počne nestajati. Nastaje interakcija, plodonosno ometanje između biljnih poticaja i ljudskog uvjetovanja. Biljni signali više nisu egzotični dodatak elektroničkom sustavu; oni postaju njegov ravnopravni sudionik.
Tu koncert prerasta okvire glazbenog događaja i ulazi u područje filozofske spekulacije. Ako je teselacija tijekom večeri funkcionirala kao model improvizacije, a biosonifikacija kao susret prirodnog i tehnološkog svijeta, tada se u završnom dijelu koncerta oba koncepta stapaju u šire pitanje posthumanističke budućnosti. Nije riječ samo o tome kako nastaje zvuk, nego i o tome tko ga proizvodi, tko ga percipira i gdje završava granica između ljudskog i umjetnog.
Središnje pitanje – Kada umjetna inteligencija prestaje biti ‘umjetna’? – upisano je već u sam naslov albuma, referirajući se na kultni SF strip „ExTerminator 17“ Jean-Pierrea Dionneta i Enkija Bilala, priču o umjetnom biću koje razvija svijest, moralnost i potrebu za iskupljenjem. Starešinić ne ilustrira Bilalov svijet, ali koristi istu ideju kao polazište za promišljanje odnosa između čovjeka, stroja i tehnologije.
Slična pitanja otvaraju Philip K. Dick u romanu „Sanjaju li androidi električne ovce?“ i film „Ex Machina“, gdje umjetna inteligencija prestaje biti puki alat te postaje subjekt sposoban za vlastite odluke, želje i manipulacije. Upravo se u tom prostoru između ljudskoga i umjetnoga kreće i „Eksterminator ’81“. Umjesto straha od tehnologije ili nekritičnoga oduševljenja budućnošću, Starešinić nudi znatno zanimljiviju perspektivu: mogućnost suživota različitih oblika inteligencije, percepcije i iskustva.
Zvukovi proizašli iz ovog procesa nisu nježni ni sanjarski; oni su omamljujući, bestežinski i funkcioniraju kao vremeplov. Slušatelj ima osjećaj da pluta kroz progresivni rock 1970-ih (primjetan u Mangroove coverima) koji se u idućem trenutku transformira u psihodelične, kozmičke zvučne pejzaže Kubrickove „Odiseje u svemiru“.
Uvođenjem biosonifikacije i umjetne sinteze, koncertna promocija albuma „Eksterminator ’81“ u Klubu Kontesa nadrasta okvire obične svirke i prerasta u filozofski ogled. Pod utjecajem stalnog proboja AI tehnologija, znanstvena fantastika se odavno pomaknula s jednostavnog portretiranja strojeva koji misle prema spekulacijama o budućnosti u kojoj će strojevi osjećati i inicirati povratne emocije. Na sceni se otvara širi posthumanistički diskurs koji dekonstruira ljudsko vjerovanje u našu jedinstvenu emotivnu izuzetnost.
Posthumanizam ovdje odbacuje pretpostavljeni univerzalizam prosvjetiteljskoga humanizma; njegovo mjesto zauzimaju mutacija, varijacija i sintetičko utjelovljenje u kojem emotivni kapacitet više ne odvaja ljude od strojeva.
Što je poticaj da se taj proces pokrene? Možda upravo djelovanje nesvjesnog, poput automatskog slikanja kapanjem koje se suprotstavlja reflektivnom, promišljenom shvaćanju umjetnosti, a ipak ostvaruje ono čemu svi kreativci teže – susret s uzvišenim, neobičnim i nepoznatim.
Ljudi se u teselaciji društva ne preklapaju previše, niti ostavljaju mnogo praznoga prostora; pronalaze rubove koji se manje-više podudaraju i grade nešto što funkcionira dovoljno dobro da se po njemu može hodati. U vremenu u kojem se ljudi promatraju kroz otuđene semafore društvenih mreža, humana inicijativa ove kreativne, tehnološko-glazbene novosti leži u prepoznavanju zajedničke ljudskosti.
Tonijevi sintesajzeri, Jankovi bubnjevi i Andrejeva truba u Klubu Kontesa ne nastupaju kao odvojeni instrumenti, već kao mehanički udovi i organski senzori koji kroz hladnu elektroničku teksturu, napon biljaka i jazz improvizaciju pokušavaju izraziti ljudsku emociju, bunt, bol i nadu. Ako postoji ikakva nada u našem stalnom kretanju prema tehnološkom napretku, ona leži u sposobnosti da prepoznamo ono što nas i dalje povezuje – kreativnost, empatiju i potrebu za pripadanjem. Baš kao i u teselaciji, smisao ne nastaje u pojedinačnim oblicima, nego u prostoru između njih.
