Tu spadaju Adrian Belew i Tony Levin, dvojac koji je obilježio novovalni period King Crimsona. Iako je Robert Fripp rekao da je bend „prešao sa zvuka na zatišje“, njegov opus dovoljno je utjecajan da se na njega i dan danas referira. A na Šalatu je uspio privući i solidan broj ljubitelja progresive.
Dok smo mirno čekali – i nadali se postojanoj vremenskoj prognozi – mogli smo se ugodno izvaliti na sjedećim mjestima i slušati hipnotički, gloknšpilovski uvod. To de facto odbrojavanje bivalo je sve glasnije, povećavajući iščekivanje živućih legendi. I figurativnih i doslovnih. Uz prije spomenute, tu su bili i Toolov Danny Carey te (svačiji) Steve Vai, a ni njih nije trebalo pretjerano predstavljati. Ionako su publiku sačinjavali ljubitelji progresive. Uglavnom stariji, mada je bilo i podosta mlađih pridošlica. Bez obzira na životnu dob, svi su bili prepušteni na milost i nemilost tih velikana, ali oni su se ipak držali ovog prvog.
Naprosto, bili su izvanredni. Bez obzira na to što nisu bili „original”, glazbu su usvojili, prisvojili, a nas pak osvojili. Nije bilo nekog razbacivanja jer ni sam repertoar nije bio takve naravi. Uostalom, zašto bi koncert inače bio (skoro) isključivo sjedeći? Bilo je i dinamičnijeg materijala poput „Neal and Jack and Me” i „Thela Hun Ginjeet”, no i to je poslužilo više za razgibavanje moždanih vijuga nego svega ostalog. Trebalo je pratiti svaki detalj, stoga je bilo idealno da smo svaki detalj mogli i čuti.
Akustika je bila odlična. Očekivanja su uvijek velika, još više kod etabliranih izvođača. No, ponekad zvuk jednostavno razočara i upropasti cjelokupni dojam. Beat je bio potpuna suprotnost. Zvuk je bio jasan, a instrumenti odlično separirani. Šalata možda izvorno i nije predviđena za koncerte, ali ovaj put je bila pun pogodak.
Nakon kratke pauze za predah – ipak su u godinama – započeli su i drugu polovicu koncerta. Nešto sporijeg početka, ali tona bome žešćeg, odlično se uklopila u ljetnu večer i vodila nas ka sve dubljoj noći. Instrumentali sve su više hipnotizirali pa nas ništa nije moglo omesti. Čak ni Vaijevo demoliranje gitara svojim (doslovnim) razbacivanjem. „The Sheltering Sky” definitivno je bio vrhunac večeri skupa s njegovom vrlo opsežnom solažom. Možda će zvučati kao najgori klišej – i neka, bitno da ne zvuči kao AI – ali najbolji materijal je sačuvan za sam kraj. Dinamika i međuigra nisu mogli biti bolji. A bome ni entuzijazam publike.
Nema nikakvog prigovora. Izvedba je bila odlična, akustika jasna, a i koncert je bio idealne duljine. Mogli su nastaviti do sutra – a vjerojatno i bi – no trebalo je završiti u razumno doba. Bolje odraditi kvalitetno nego razvući unedogled. Ovako je bilo taman. Čak smo se mogli i naspavati. Čak i ako Fripp ostane pri svome, držim fige da nas Belew i ekipa još koji put posjete. Možda ne bi bilo kralja, ali bilo bi i dalje grimiza. Morao sam…
U nastavku galerija.
