Manicsi su jedni od ikona alternativne rock scene devedesetih oformljeni u Blackwoodu 1986. godine. Iza sebe imaju objavljenih petnaest studijskih albuma, uključujući njihov hvaljeni prvijenac iz 1992. koji ih je i proslavio – Generation Terrorists. Iako je Manicsima ovo bio prvi nastup u Zagrebu, nije im bio prvi u Hrvatskoj. Naime, sada već daleke 2008. nastupali su na Radar festu u Varaždinu i to prije velikog Boba Dylana. Bilo je izrazito simpatično kada se frontmen Manicsa James Dean Bradfield sinoć prisjetio tog koncerta istaknuvši kako već dugo nisu svirali kod nas.
Iako je dan bio vruć i sparan kratko nevrijeme koje je zahvatilo Zagreb u popodnevnim satima ugodno je rashladilo i osvježilo tako da se do nastupa moglo normalno disati. Publika, barem koliko sam primijetio, uglavnom se sastojala od starije ekipe, no bilo je tu i mlađih koji su se navukli na dobar stari zvuk rocka devedesetih. Manic Street Preachers na pozornicu su izašli točno u 20.30h i otvorili sa svojim velikim hitom s prvog albuma Motorcycle Emptiness, a nastavili s još jednom poznatom svari – Ocean Spray. Tako da mogu zaključiti da je otvaranje bilo odlično! U prvom dijelu koncerta počastili su nas i s jednom novom pjesmom s aktualnog albuma – Decline & Fall, da bi se ponovno vratili na provjerene stare stvari s You Stole the Sun From My Heart. Moram priznati kako je Bradfield imao izvrsnu interakciju s publikom te nam se nekoliko puta zahvalio i moglo se vidjeti da mu je iskreno drago što ponovno, nakon dugog vremena, svira u Hrvatskoj. Takva komunikacija davala je dojam jedne iskrene prisnosti između Manicsa i publike. Treba dodati da je u jednom trenutku basist Nicky Wire preuzeo vokal i otpjevao prvo (skraćenu) obradu Echo & the Bunnymena Bring On the Dancing Horses, a zatim novu pjesmu Hiding in Plain Sight. Bradfieldova akustična verzija The Everlastinga također je jedan od upečatljivijih trenutaka večeri.
Manicsi su poznati i po svojim politički angažiranim pjesmama tako da ni sinoć nije prošlo bez snažnih poruka poručenih glazbenim putem. Vrhunac je bio na pjesmi A Design for Life koja obrađuje pitanje klasnog sukoba u društvu. Upravo na ovoj pjesmi energija između benda i publike bila je najopipljivija. Jedan od dirljivijih trenutaka bio je pred sam kraj koncerta. Naime Manic Street Preacherse prati i jedna tragična priča. Njihov originalni gitarist Richey Edwards nestao je 1995. godine, no ostatak benda mu je još uvijek vjeran i stoga su mu sinoć posvetili pjesmu You Love Us.
Nastup su zaključili s još jednom jakom politički angažiranom pjesmom u kojoj nas podsjećaju da moramo braniti svoje ideale – If You Tolerate This Your Children Will Be Next. Inspiraciju za stihove bend je pronašao u kultnoj knjizi Georga Orwella Kataloniji u čast u kojoj je Orwell opisao svoje iskustvo u Španjolskom građanskom ratu. Naslov je preuzet sa slogana propagandnog plakata koji je pozivao na borbu protiv fašizma. Stih „I’ve walked La Ramblas but not with real intent“ direktna je referenca na Orwella.
Manic Street Preachers – James Dean Bradfield za mikrofonom i na gitari, Nicky Wire na bas gitari i Sean Moor na bubnjevima – nakon nešto malo više od sat i 15 minuta kvalitetne svirke napustili su pozornicu. Moram priznati kako sam se silno veselio poslušati Manicse uživo i nisu nimalo iznevjerili moja očekivanja. Na povratku s Jaruna razmišljao sam koje sam njihove pjesme još želio čuti uživo. Našle su se na mojoj listi The Love of Richard Nixon, So Why So Sad (osobno jedna od najdražih) i It’s not war (Just the End of Love). Ali jasno mi je da će se pored toliko albuma i dobrih pjesama uvijek naći neka koja manjka. Možda idući put…
