Kanađani Wolf Parade prije više od deset godina borili su se pretežno s britanskim bendovima uslijed tada aktualnog post-punk revivala za status najboljeg novog imena, a ”oružje” im je bio hvaljeni ”Apologies to Queen Mary”. Ipak, bez interneta solidne brzine ili sveznajućih prijatelja teško ste tada mogli znati za taj bend – a čini mi se da su svi koji još otad prate bend sinoć bili na Trnjanskom nasipu.
foto: Wolf Parade, credit: Zvonimir Bregeš
Unatoč svojevremenom marljivom preslušavanju svega s predznakom ”indie”, Wolf Parade su me zaobišli i tek sam se nedavno upoznao s njihovom diskografijom. Omogućilo mi je to vjerojatno podosta drukčiji pogled na njihov glazbeni portfolio. Naime, prošlogodišnji ”Cry, Cry, Cry” za mene nije mnogo lošiji od tog kultnog prvijenca ”Apologies…”, a možda mi je najbolje sjeo ”At Mount Zoomer”. Bend, doduše, na svojim koncertima redovito zanemaruje potonji, kao i predzadnji ”Expo 86”, iako za ovaj drugi možda i imaju razloga. Sve u svemu, bilo je očito kako će bend, koji je između 2010. i 2017. godine bio neaktivan, na zagrebačkom koncertu pretežno svirati prvi i ovaj posljednji album.
foto: Wolf Parade, credit: Zvonimir Bregeš
Svega par dana prije koncerta kao predgrupa Wolf Parade upali su mladi Osječani Harvo Jay. S njihovim sam se, za naše krajeve prilično originalnim izričajem i vrlo dobrim prvim albumom dobro upoznao na njihovim nastupima na prošlogodišnjem Karlovačko RockOffu te nastupu u KSET-u krajem godine. Stoga sam ovaj njihov dolazak popratio s terase, kao i uostalom većina publike, koja je u najvećem broju pristizala tek potkraj nastupa Harvo Jay. Slušati izvana nije isto kao i biti unutra, no čini mi se da moćni trojac osim moći ovaj put nije pokazao previše. Iako s njihovog albuma imam neke druge favorite, čini mi se da ”Zajedno” postaje njihov glavni koncertni adut.
foto: Wolf Parade, credit: Zvonimir Bregeš
Wolf Parade su pristojno zakasnili i, nakon kraćeg štimanja instrumenata i opreme, započeli svoj drugi (nakon KSET-a 2010.) čvenk s odlično raspoloženom zagrebačkom publikom. Ne znam tko je više uživao što je u Močvari, bend ili mi, ali sasvim je jasno da je sinoć dodatno ojačala veza Zagreba i Wolf Parade. Dečki se nisu štedjeli, što se očitovalo u prolivenim potocima znoja na sparinu nenaviknutih Kanađana. Najviše je problema s time, po vlastitim riječima, imao Dan, kojem je zbog toga gotovo riknula gitara. Publika se s oduševljenjem hvatala za svaku riječ članova benda te joj nije zasmetala ni činjenica što su u regularnom dijelu koncerta odsvirane samo tri pjesme s debitantskog albuma.
foto: Wolf Parade, credit: Zvonimir Bregeš
Dan, i inače najpoznatiji član ove grupe, u svakom je slučaju upao u prvi plan, dok se Spencer ”zakopao” u svoje klavijature koje se nisu najbolje čule te su zbog toga, prema riječima jednog fana, neke starije pjesme dosta propatile u izvedbi. Po mom mišljenju, najbolje su zvučale pjesme u kojima se (pretežno basist) Dante uhvatio mikrofona. Nove ”You’re Dreaming” i ”Valley Boy” spadaju među vrhunce koncerta, no, nažalost, ispucane su vrlo rano te su do pred kraj regularnog dijela svirke Wolf Parade ipak vozili u nižoj brzini. ”Baby Blue” i ”Fine Young Cannibals” ponovno su podigle stvari na očekivanu razinu – opet, za mene – jer je publika podjednako uživala u svakoj sekundi nastupa svojih miljenika.
foto: Wolf Parade, credit: Zvonimir Bregeš
A bis je uspio zadovoljiti i najzahtjevnije – četiri pjesme i to sve s ”Apologies”! Ok, ”You Are a Runner and I Am My Father’s Son” nije zvučala idealno, no nitko nije mogao ostati imun na nadahnute izvedbe ”This Heart’s On Fire” i ”I’ll Believe in Anything”. Zagreb zasigurno očekuje i treći čvenk, iako je moguće da će si četvorka na ovoj turneji dati oduška pa opet svatko svojim putem… Ostaje nam za vidjeti.