Za autoricu teksta ljubav prema Kriesu je buknula na Tabor festivalu, prije desetak godina, kad sam ih, igrom slučaja zatekla na tonskoj probi. Bilo je to još jedno vruće ljetno poslijepodne, u atriju Velikog Tabora. Mojmirov glas praćen zvukovima tradicionalnih instrumenata gromko je ječao unutar debelih zidova. Tada još nisam niti znala tko su, niti što sviraju, ali bila je to ljubav na prvo slušanje i do danas Kries se ustabilio visoko na listi omiljenih izvođača koji se ne propuštaju.
Pa tako nismo propustili ni priliku da ih, što za Zagreb nije često, čujemo na otvorenom, u sklopu Ljeta na Zagrebačkom velesajmu, u organizaciji Glazbene kuće. Ovaj simpatični festival i ove je godine priredio 10 izvrsnih dana glazbe, plesa i opuštanja, a za one koji još nisu bili, traje do nedjelje pa svakako iskoristite priliku posjetiti ga.

No vratimo se mi na Kries.
Kries nije “samo” bend, Kries je doživljaj, ples, ponekad i trans, bez pravila, bez ružnih emocija. I publika to već dobro zna i očekuje. Odmah po završetku najave, svi okupljeni su se rado primaknuli do same pozornice, ispunili prostor i prepustili se katarzičnom nastupu.
Setlista očekivano dobra, “Zelena lipa”, “Ivo se šeće”, “Sestrica Pavlova” pomalo nas uvode u noć, reakcije su tu, no zasad još sramežljive. “Selo na okuke” je očit favorit, ruke su u zraku, noge cupkaju. No nekako prijelomna je bila “Grličica”, pa se ono lagano cupkanje pretvara u neobuzdani ples, svatko u svom ritmu, ali svi ujedinjeni u gotovo spiritualnom iskustvu koje je Kries. “Buj Buja”, “Sve vam zdravo”, “Skoči kolo” i mnoštvo drugih, no prema samom kraju “Dodole” je cijelu priču odvela u neku novu dimenziju. Rasplesana, neobuzdana publika potpuno se prepustila doživljaju. Za planetu i za svemir, vidjet ćemo jesmo li uspješno dozvali kišu.

Mojmir kao i uvijek, svoj, nasmijan i uživljen – čisti je užitak gledati I slušati ga na pozornici, kako u solo varijanti, tako i u višeglasju kad se na vokalima pridruže Ivo Letunić i Andor Végh. No Kries ne bi bio Kries bez gajdi, bez lijerice, bez udaraljki i brojnih drugih tradicijskih instrumenata koji u kombinaciji s onim modernijima cijeloj priči daju taj štih koji iz izdvaja i čini posebnima.
Kao što se s početka teksta dalo iščitati, Kries ne razočara nikad. Upravo suprotno. Vidimo se i sljedeći put!