Na prvu se činilo da će repertoar biti više-manje kronološki, ali riječ je bila samo o žanrovskoj podjeli. Projurili su kroz raniju blues fazu i hitove poput „A Song for Jeffrey” da bi ubrzo prešli na onaj uzbudljiviji, a i zabavniji sadržaj. „Thick as a Brick” bilo je ono što smo cijelo vrijeme čekali, doduše u nešto kraćem izdanju. Ipak jedna pjesma ne može zauzeti pola koncerta. Šteta… No, bitno da je izvedba bila odlična. Iako su boja i tonus glasa ostali isti, Ian jest bio podosta suzdržan u vokalnim akrobacijama, ali je zato briljirao na flauti. Nisu ni ostali članovi podbacili jer međuigra im je bila odlična, a aranžmani su lijepo nadopunili izvedbe koje su inače bile više akustične naravi.
Kad smo već kod akustike, koncert je bio u Lisinskom. Dakle, nema se tu što puno pisati. Odlično su zvučali, osobito flauta čiji tonovi su se blaženstveno širili dvoranom. Mada, moram moram priznati, još ljepše je zvučao ton basa dok su izvodili Bourée u e-molu – ipak moram biti barem malo pristran. Zatim je uslijedila kratka pauza. Dio publike ipak nije toliko mlad da bi u komadu mogao izdržati cijeli koncert, a bome ni bend.
Nakon pauze dočekala nas je žestina s „My God”. Možda je bila malo prežestoka jer su instrumenti potisnuli vokal. Eto, da barem nečemu mogu prigovoriti. Dok se flauta bez problema čula, Ian se ponekad mora boriti s ostalim instrumentima da bi ga se čulo. To je izazov i za mlađe pjevače, kamoli za nekog u 79. godini. Jedino što nisu mogli nadjačati je njegov šarm i karizmu. Okretnost se možda umanjila, ali mladenačka energija i nevaljalački karakter nisu se izgubili. S godinama su se samo rafinirali i postali još gori. Da nije sve stalo u sedamdesetima, „The Zealot Gene” popunio je dio repertoara kao i „Over Jerusalem” s najnovijeg albuma „Curious Ruminant”. Dobro strukturirane i dinamične, uklopile su se sa starijim i poznatijim materijalom. Nije previše odskakalo niti bilo nametljivo, već je zvučalo kao logički nastavak njihove ranije faze.
Za sam kraj sačuvali su „Aqualung” i, naravno, „Locomotive Breath”. Budući da je album imao pomalo mlaku produkciju u neakustičnim segmentima, uživo ih čuti bio je pravi užitak. Agresivne, čak i pomalo divlje, bile su kao iz ruku tek nastalog sastava, a ne godinama uvježbanih veterana.
Definitivno je bila večer za pamtiti. Možda je prostor bio manji nego što su zaslužili, ali malo intime nikome ne škodi. A bome ni kvalitetna akustika. Još da se može sjediti s dobrim pivom, bio bi idealno kulturno uzdizanje. Za progresivu može i čaša vina. Samo ne preskupog. Ipak postoje granice. Čak i u rocku.
