Tako je prošlogodišnje premijerno izdanje festivala krasio prilično ambiciozni line up, koji su sačinjavali Parni Valjak, Dubioza kolektiv i osobno mi jedan od najdražih producenata i DJ-a Boris Brejcha (njegov set na Tomorrowlandu iz 2018. jedan je od najdražih mi nastupa nekog DJ-a uopće). Ove godine, pak, Zagreb Music Fest dovodi dakle Eelke Kleijna i Maceo Plexa prvi dan, electro-swing senzaciju Parov Stelar kao najveće ime drugog dana, te za nedjeljni finalni dan Bajagu i njegove Instruktore (tu su još i JR August, Pocket Palma, DJ Frx i El Siciliano, Brain Holidays i Renato Metessi & Zvijezde, raspoređeno na druga dva dana). Kako rekoh – raznoliko i ambiciozno.
Kako sam prošle godine osjetio vibe festivala (možda mi je bio malo prekorporativnog duha, obzirom na relativno veliku VIP zonu) kroz nastup izvrsnog tu večer Borisa Brejche – s veseljem sam očekivao kvalitetan ples prve večeri. Tim više što mi je Eelke Kleijn jedan od dražih DJ-eva, ponajprije zbog svoje stilske raznovrsnosti. Došavši na stranu jezera kod skate parka, gdje je poprište festivala, domaći provjereni (čitaj: višestruko nagrađivan kao najbolji domaći techno act, te artist koji ima svoja izdanja na Intec etiketi velikog Carla Coxa) DJ Jock rokao je svoj fini, plesni techno i opravdavao poziciju opening acta prije Eelke Kleijna, na popriličnu radost tad još ne toliko mnogobrojne publike. Agilni splitski producent i DJ fino je pripremio teren za Nizozemca Kleijna, koji se uz nešto laganiju, gotovo breakbeat traku fino umiksao u priču, i krenuo svojim eklektičnim stilom voditi sve brojniju publiku kroz sijaset osjećaja, atmosfera i ritmova. Doduše, znao sam čuti i drugačijeg Kleijna kroz YouTube snimke njegovih nastupa, uvjetno rečeno stilski „počešljanijeg”, no kao pravi profić Kleijn se prilagodio profilu izmješane publike (partijaneri vs. korporativci), pa je tako u njegovom setu bilo vokalnih house poslastica, italo disca, melodic techna (kojeg neki vole zvati trance), a bogami svoje mjesto je našao i prilično dobar remix megahita Amy Winehouse „Back To Black”. Publika reagira sjajno, pogotovo na dropove i build upove, svi plešu i vesele se, raspon godišta je od tek stasalih partijanera, do old schoolera (u koje ubrajam i sebe). Kleijn uživa u nastupu, opušten je i pleše, light show i popratne projekcije su dosta dobro izvedene, plijene pažnju i to govori o ozbiljnom produkcijskom pristupu organizaciji festivala.
Vrhunac seta svakako je najpoznatija stvar Eelke Kleijna „Transmission” (club & festival banger u remixu Jorisa Voorna), koju sam često vrtio i sam u svojim living room sessionima. Zarazna lead melodija ima taj „larger than life” festival feeling koji te (hoćeš – nećeš) digne i natjera na ples. Svidjelo mi se što Kleijn ne preza od potpunih promjena od stvari do stvari, a da sve zvuči skladno i energetski povezano, pa sam tako imao dojam prolaska kroz pravo elektronsko storytelling putovanje. Za razliku od main acta, odnosno zvijezde večeri – Maceo Plexa. Obzirom na zaista bogatu biografiju jednog od najutjecajnijih artista suvremene elektro scene (nisu velike riječi bez pokrića!) očekivao sam set koji će me izuti iz cipela (čak i doslovno). I sad, ne znam je li to bilo zbog „za svakog ponešto” profila festivala, ili toga da si tako veliki DJ-evi mogu dopustiti set kakav žele – ali jednostavno mi ove večeri Plex nije sjeo, i nisam bio jedini. Energija je bila tu, no stil je bio u najmanju ruku… čudan, kao da nije dozvoljavao nijednoj traci da se razmaše do kraja, ritam je držao prezentno, ali nekako prizemno i s puno intervencija koje nisu doprinosile želji da na njega ozbiljnije zaplešem (zaplešemo, točnije, jer bijah u biranom partijanerskom društvu). Što se ispočetka moglo tolerirati, kao primjerice akademska četvrt nekome tko kasni. No, nakon gotovo sat vremena istog tog ritma i energije (puno nekih „nabrijanih” vokalnih dionica) jednostavno je postalo previše, i odlučili smo polako napustiti festival. Dovoljno se vidjelo i čulo, da mogu zaključiti kako mi Maceo Plex, unatoč svojoj nepobitnoj bitnosti na globalnoj elektronskoj sceni jednostavno nije sjeo. Što se potvrdilo tijekom odlaska, gdje je ušao u neki šablonizirani EBM / Ultra sound (da se razumijemo – volim ponešto od toga), a poznajem ga kao drugačijeg (čitaj: puno zanimljivijeg) DJ-a (nije uzalud rezident u legendarnoj Pachi na Ibizi, između svih ostalih postignuća u karijeri).
Unatoč subjektivnom dojmu (lošeg mi) nastupa Maceo Plexa na Zagreb Music Festu – sam event je svakako vrijedan pažnje, ambiciozno zamišljen i nadam se kako će se dobra atmosfera nastaviti i ostale dane, te kako će festival profilirati svoju publiku, te iz godine u godinu bujati kao germa. Pardon – kvasac.
