Zloglasno nedosljedni u kvaliteti svojih nastupa, prije koncerta dobro sam se raspitala kakav im je bio nastup na posljednjem INmusicu 2017., budući da mi je sinoć bio prvi put da ih gledam uživo. Nitko koga sam pitala nije bio posebno oduševljen tim koncertom; dojam je bio da su bili, u najboljem slučaju, mlaki. Zato sam odlučila otići očekujući najgore i nadati se najboljem. Kod bendova poput njih to je, čini mi se, uvijek najpametnija strategija.
U (pre)kratkoj pauzi između Idlesa i Kings of Leon pokušala sam bezuspješno zadovoljiti sve tjelesne potrebe u redovima za hranu, piće i wc, no ponukana željom da budem na dobroj poziciji u prvim redovima požurila sam pred pozornicu 15-ak minuta pred nastup i našla iznenađujuće dobru poziciju. Bio je to lak pothvat s obzirom da je ljudstva je bilo osjetno manje nego na headlinerima proteklih dana (Jack White i Gorillaz) što mi nimalo nije smetalo. Dapače, nakon dva dana festivalske gužve bilo je osvježavajuće moći plesati bez obaveznog znojnog prislanjanja uz potpune strance.
Otvorili su sa Supersoaker i nastavili jako sa nekim od njihovih najboljih uradaka poput Radioactive, Revelry i Use Somebody, a publika se od prve „ufurala“ i pjevala u glas. Tu sam oprezno zaključila da će ovo biti jedan od njihovih uspješnih koncerata. Frontmen Caleb Followill bio je dobro raspoložen i imao dobru interakciju s publikom, ali mi se činilo da je vidljivo više uživao u izvedbama novijih stvari kao što je na primjer bila Seen sa devetog studijskog albuma Can we please have fun (2024). To mi je razumljivo jer je teško očekivati isti žar pri izvođenju pjesama koje sviraš već više od dva desetljeća kao i pri predstavljanju novijeg materijala, ali ipak se jasno osjetilo koliko je publika više vezana uz njihov stariji katalog. Vjerujem da je razlog tome činjenica da su se dosta odmaknuli od onog južnjačkog stila po kojem su bili prepoznatljivi 2000-ih i sada njeguju neki više moderni alt-rock izričaj. Osobno mi taj spoj dviju prilično različitih faza nije djelovao potpuno prirodno, no sigurna sam da vjerojatno nije lako pomiriti tako različite glazbene identitete unutar jednog koncerta.
Vrhunci koncerta bile su „laganice“ – Use somebody koja se prelila u predivnu Wait for Me te malo kasnije Pyro, dok je zadnja stvar izazvala najveće slavlje jer su izveli sada već kultnu Sex on Fire. Ipak, nakon svirke opet sam načula par komentara da su bili u redu, ali malo bezveze. Očito ima nešto u energiji benda što jednostavno podbaci kada treba prenijeti glazbu sa nosača zvuka u živu svirku. Sve u svemu, koncert sam napustila vrlo zadovoljna (niska očekivanja, sjećate se?).
I crtica za kraj – još je jedan INmusic prebrzo prošao kroz Zagreb, ostavljajući iza sebe zadovoljne posjetitelje i ono vječno festivalsko pitanje: tko nam dolazi sljedeće godine? Zgodna je opcija da na službenim stranicama festivala možemo ostaviti wishlistu, tako da se moj sljedeći zadatak vjerojatno sam nameće.
