Iako su Dropkick Murphys bez sumnje miljenici domaće publike i imaju jaku bazu obožavatelja u Hrvatskoj, ovog puta Šalata nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Prvi su redovi bili puni, no parterom se komotno moglo prolaziti. Pretpostavljam da razloge tome treba tražiti u sredini ljeta i već sad dobrim dijelom ispražnjenom gradu. Također, velik dio koncertne scene upravo se ovih dana i preselio na obalu. Ipak, među publikom se našlo i dosta fanova iz drugih zemalja. U prvim redovima posebno se isticala skupina Amerikanaca koji su znali svaku pjesmu. Publika se u najvećoj mjeri sastojala od ekipe u tridesetim i četrdesetim godinama, premda je bilo i nešto mlađih posjetitelja, pa čak i djece koje su roditelji poveli na kvalitetan keltski punk.
Večer su u 20h otvorili irski Oi! street punk bend An Slua. Svirali su pola sata prilično žestoko, glasno i koliko sam pohvatao, politički angažirano. Nakon pola sata pauze, točno u 21h Dropkick Murphys su izašli na pozornicu predvođeni karizmatičnim frontmenom Kenom Caseyjem. Koncert su otvorili instrumentalom „The Lonesome Boatman“, a potom nastavili s „The Boys Are Back“. Nažalost, odmah na početku pojavio se problem sa zvukom – nakon izrazito glasne predgrupe vokal je na prvim pjesmama Murphysa bio pretih, pa je tek nakon nekoliko stvari mikrofon „proradio“. Casey se od prve minute svojski trudio da održi visoku razinu atmosfere. Spuštao se u prve redove, pjevao s fanovima i više puta se zahvalio na podršci, dajući do znanja koliko se vole vraćati u Zagreb.
Bio sam na njihovom koncertu prije dvije godine kojeg pamtim kao ludi irski punk tulum, pa mi je teško ne uspoređivati ova dva nastupa. Pivo i čaše ponovno su letjele zrakom, pogo u prvim redovima je bio žestok, no ovog puta izostao je scenski dio spektakla – nije bilo vatrenih efekata koji su obilježili prošli koncert. Setlista se sinoć sastojala od presjeka karijere uz nešto veći naglasak na prošlogodišnji album „For the People“. Prvi vrhunac večeri stigao je uz „Johnny, I Hardly Knew Ya“, dok je „Rose Tattoo“ možda izazvala najemotivniju reakciju publike. Prije izvedbe ovog velikog hita Casey je pozvao publiku da naprave mjesta u prvim redovima samo za djevojke (gdje je do tada bio pogo) kako bi mogle, na ovu laganu pjesmu, zaplesati bez naguravanja. Ugodno iznenađenje bila je i obrada „Dirty Old Town“, dok su pjesmu „First Class Loser“ posvetili aktualnom američkom predsjedniku. Klasičnog bisa nije bilo. Nakon „Worker’s song“ bend se poklonio publici da bi za kraj ostavio svoju veliku uspješnicu – „I’m Shipping Up to Boston“. Upravo tada ekipa se skroz raspametila. Za sam kraj posveta nedavno preminulom Lou Kolleru u obliku obrade Sick of it All-a „Step Down“. Nakon točno sat i pol svirke koncert je završio uz taktove Sinatrine „My Way“ koji su pušteni sa zvučnika.
Tijekom cijelog koncerta Murphysi su djelovali iznimno uigrano i opušteno, potvrdivši zašto već tri desetljeća slove za jedan od najboljih sastava celtic punk scene. Na kraju večeri Ken Casey je još jednom pokazao zašto ga fanovi toliko cijene. Nakon koncerta spustio se među publiku i s fanovima slikao i potpisivao autograme, zaključivši time još jedan zagrebački nastup u prijateljskoj atmosferi.
