Od samog početka bilo je jasno da će zvuk biti najveći problem. Vokal Mariana Golda bio je slab i isprekidan, a prateći vokali gotovo nečujni. Akustika hale pokazala se potpuno neprikladnom za koncert ovakvog formata – zvuk je odzvanjao i bio nerazgovijetan čak i u govoru između pjesama. Tek u laganijim skladbama poput „Heaven on Earth“ do izražaja je došao Goldov glas.
Dodatni izazov bila je velika vrućina u dvorani, zbog koje je dio publike ostatak večeri proveo ispred paviljona – razlike u zvuku gotovo i nije bilo. Prvo masovnije „preseljenje“ dogodilo se odmah nakon „Big in Japan“, pjesme koju je publika najtoplije dočekala.
Unatoč svemu, Alphaville su pokazali profesionalnost i entuzijazam. Gold je neprestano komunicirao s publikom, poticao na pjevanje i pljeskanje, a vokalistice su energično pratile nastup s povišene pozornice. Posebnu vrijednost koncertu dali su vizuali na velikom ekranu – tijekom „Dance With Me“ projicirana su retro slova i animacije koje su prizvale duh osamdesetih.
Setlista je bila standardna, bez iznenađenja, ali s vrhuncem za kraj: „Sounds Like a Melody“ i „Forever Young“ u završnici podigli su publiku na noge i donijeli trenutke zajedničkog pjevanja koje je spasilo večer. „Forever Young“ je, očekivano, ostavljena za sam kraj – himna generacija koju je publika otpjevala u glas.
Koncert Alphavillea u Zagrebu pokazao je koliko su pjesme benda bezvremenske i koliko publika žudi za njihovim nastupima. No, uvjeti Velesajma ostavili su snažan dojam i umanjili potencijal događaja. Uz bolju akustiku i primjereniju lokaciju, Alphaville bi zasigurno pružili glazbeni spektakl dostojan svoje ostavštine. Nadamo se da će priliku za to dobiti uskoro – na drugom mjestu.
