Drugi dan 42. Druge godbe u Kinu Šiška donio je fascinantan generacijski i estetski rez između amsterdamske psych-funk senzacije Nusantara Beat i talijanske avangardne ikone La Niñe. Dok je nizozemski sastav indonezijske korijene pretvorio u hipnotički plesni podij sklon površnom egzotizmu, La Niña (Carola Moccia) koristila je napolitanski jezik i moćni ženski zborski aparat kao sredstvo dubokog političkog i filozofskog otpora. Oba su izvođača zadrla u pitanje autentičnosti, utjelovljene spoznaje i utopijskog prihvaćanja „Drugoga“ nasuprot distopijskoj stvarnosti koja nas okružuje.
Tijekom oba nastupa dvorana Katedrala bila je u potpunosti ispunjena, no struktura posjetitelja dramatično se promijenila – ne brojčano, već generacijski. Dok je na Nusantara Beatu dominirala mlađa generacija sklonija plesnom eksperimentu, La Niña je privukla zreliju publiku koja je točno znala po što dolazi. Ta generacijska smjena u publici prva je naznaka dubljeg, filozofskog jaza između dvaju različitih pristupa tradiciji i identitetu.
Nusantara Beat (osnovana 2021) nizozemska je supergrupa sastavljena od iskusnih glazbenika. Za članove indonezijskoga podrijetla pojam Nusantara („vanjski otoci“) igra ključnu ulogu u definiranju identiteta, simbolizirajući jedinstvo kultura kroz miješanje ritmova indonezijskoga arhipelaga. Bend odaje počast korijenima prerađujući tradicionalne pjesme 20. stoljeća kroz surf gitare, analogne sintesajzere, semplirani gamelan te balijske i javanske melodije, stvarajući ekscentrični psihodelični hibrid. Uživo, njihova je glazba moćan pogon za ples. Čvrsta kemija basista Michaela Joshue i bubnjara Sonnyja Groenevelda pokreće repertoar koji varira od surf rocka i mističnih seansi do noćnog electro-groovea i blagog funk-soula. Vokalistica Megan de Klerk unosi elemente dreampopa, uzemljujući opojne teksture svojim glasom. Iako se njezina izvedba suvereno probija kroz ritmički vatromet bubnjeva i taktilnih udaraljki Gina Groenevelda, ovdje se otvara ključno pitanje autentičnosti i komunikacije.
Nepoznavanje sundskoga jezika na kojem Megan pjeva na prvu se ne čini kao prepreka jer se emocionalna jasnoća probija kroz ritam. Bend finale koncerta boji mekim klavirom, citrom kecapi i sjetnim pjevušenjem u maniri dangduta – indonezijske folk-pop glazbe. Međutim, upravo taj dangdut otvara prostor za estetsku kritiku poprilično podsjećajući na novokomponiranu narodnu glazbu raširenu među mladima diljem regije. Ta nedvojbena sličnost s lokalnim pop-kulturnim kodom zacijelo je, bar djelomice, privukla brojne pripadnike mlađe generacije u Katedralu. Dok instrumentalne dionice benda zvuče kao kreativni, progresivni rock koji publiku vodi u psihodelični svijet Alise u zemlji čudesa, vokalna izvedba sundanskog jezika, koji je pjevačica naučila napamet, bez dubljeg poznavanja konteksta i povijesti, riskira pad u površni egzoticizam. Umjesto autentičnog susreta s drugim kulturnim identitetom, tradicija se ovdje mjestimično svodi na dekorativnu maketu i jeftini pop-trik radi lakše manipulacije emocijama. Publika je imala priliku procijeniti ovaj zanimljivi „kulturni most“ između Zapada i Istoka na sinoćnjem prvom danu zagrebačkoga INmusic festivala.
Druga godba oduvijek je promicala neistražene horizonte slušanja, vođena mišlju Johna Coltranea da je emotivna reakcija jedino što je doista važno. Upravo na tom tragu, nastup talijanske glazbenice Carole Moccie, poznatije pod umjetničkim imenom La Niña, ponudio je radikalan kontrast prethodnicima, premještajući iz sfere zabavne psihodelije u sferu ogoljenog, političkog i filozofskog otpora. La Niña je poput istoimenoga klimatskog fenomena koji izaziva neočekivane oborine i nalete snažnoga vjetra; njezin nastup u Kinu Šiška bio je poput ulaska u čarobnu glazbenu oluju – divlji, nepredvidljiv, melodičan, životan i neposredan. U svijetu koji se neprestano mijenja, gdje je prošlost sve prisutnija, a budućnost sve neizvjesnija, Carola Moccia stvara glazbu koja pamti ono što još nije došlo. Njezin je rad glazbeni manifest kojim slušatelje poziva da uspore vrijeme i zarone u umjetnost kao prostor ispreplitanja prošlosti i budućnosti.
Za razliku od površnog aproprijacijskog pristupa Nusantara Beata, orijentalni i mediteranski melos La Niñe nije uvezen s turističkog putovanja. On je povijesni sediment. Mediteran, a napose povijesno Kraljevstvo Napulj, stoljećima je natopljeno arapskim, grčkim, španjolskim i sjevernoafričkim utjecajima. Kada ona povuče taj melos, ne kopira tuđu kulturu – već kopa po podsvijesti vlastitog grada, stvarajući raskošnu zvučnu fresku aranžiranu poput golemog bizantskog mozaika prelijevajućih boja. Ta se struktura uživo gradi kroz iznimno promišljenu postavu u kojoj se tradicijski korijeni Kampanije – chitarra battente, mandolina, čembalo, okvirni bubnjevi i tammorra – susreću s bliskoistočnim gudačkim instrumentom kemenche i tradicionalnim puhačkim siscom. Cijeli ovaj arhaični sustav prožet je retro i suvremenom elektronikom, pretvarajući folklornu glazbu u unikatnu avangardnu pop formu, dok ženski vokalni i ritmički slojevi Francesce del Duce, Lydije Palumbo i Denise Di Marije pružaju univerzalan, himnički naboj – marš koji nadilazi geografiju i epohe.
Iza ove scenske „maske“ i avangardnog, mitskog prikaza baštine krije se autorica koja je vrsna povjesničarka, filozofkinja i stručnjakinja za glazbenu komunikaciju. Upravo ta stvarna osoba, skrivena iza projekta, provodi suptilnu i iznimno pozitivnu manipulaciju. Njezina glazba očarava na prvu; iako šira publika izvan Kampanije nema apsolutno nikakvu predodžbu o čemu pjeva na svom gustom staronapuljskom dijalektu, La Niña s nevjerojatnom lakoćom uvlači u svoj specifični svijet. Upravo to je najčišći i najjednostavniji oblik prihvaćanja drugoga i različitog. Ta je subverzija najočitija u trenucima kada La Niña publici pojašnjava pjesme – na površini, to su banalni, pitomi motivi o ptičicama i mačkama, no upravo u tome leži poanta. Predstavljajući taj drugi, nepoznati identitet kao miroljubiv, blizak i pozitivan, ona ruši sve obrambene mehanizme slušatelja. Njezin snažan scenski aparat i silovita vokalna ekspresija, koja se kreće od šapata do krika, daju tom susretu zastrašujuću težinu. Neko krhko biće koje izvodi nježnu glazbu nikada ne bi moglo pokazati tu različitost u njezinu punom, monumentalnom sjaju.
Činjenica da publika ne razumije jezik, a ipak bez zadrške i s potpunim povjerenjem prihvaća taj strani identitet, na samom koncertu stvara privremenu, čistu utopiju. Komunikacija se odvija na predteorijskoj razini kroz ono što moderna znanost naziva utjelovljenom spoznajom (embodied cognition), gdje njezino tijelo i glas djeluju kao primarni jezik koji zaobilazi rječnik i komunicira izravno sa živčanim sustavom publike preko zrcalnih neurona, izazivajući fizičko treperenje u dvorani. To je ono o čemu je pisao Wittgenstein: najvažnije se stvari ne mogu izreći suhoparnim činjenicama, one se moraju pokazati. Kroz tu estetsku subverziju, La Niña stvara prostor savršene inkluzivnosti i supostojanja različitosti u kojem publika, prihvaćajući nju, zapravo dopušta da u vlastitoj podsvijesti oživi ono strano, divlje i neukroćeno (Furèsta).
Međutim, prava, distopijska stvarnost koja čeka izvan zidova dvorane posve je drukčija. Svakodnevica je sklona radikalnom neprihvaćanju, strahu i agresivnom otporu prema svemu što je nepoznato i drukčije. Upravo u tom procjepu leži konačna poruka njezina umjetničkog manifesta. Njezin koncert stoga ne funkcionira kao eskapistička zabava, već kao glazbena osuda tog distopijskog odbacivanja. Njezina izvedba odjekuje kao marš isključenih koji se vraćaju u javni prostor – ne kucajući na vrata, nego probijanjem zidova predrasuda. Revitalizacijom baštine i očuvanjem identiteta, Carola Moccia suptilno dokazuje da se prihvaćanjem drugoga i različitoga ne gubi i ne ugrožava vlastito biće, već ga radikalno, nužno i trajno obogaćuje.
