Nikša Marinović aka Rokambol
09.02.2016. 14:33
Porazgovarali smo s Nikšom Marinovićem, frontmenom i idejnim začetnikom pop grupe Rokambol, koja će u Vintage Industrial Baru nastupiti u sklopu programa Good Vibrations u srijedu, 10. veljače. O njegovoj glazbenoj i glumačkoj karijeri, stanju na sceni, glazbenim počecima i utjecajima, Rokambolu i Batidi te raznim drugim pitanjima pročitajte u nastavku.
Ako se ne varam na hrvatskoj glazbenoj sceni krenuo si kroz bend Batida u kojem si skladao, pjevao i svirao gitaru? Što se dogodilo s Batidom, i što te "natjeralo" da kreneš u samostalne, kantautorske vode?
Sa batidom se desilo to da smo ustuknuli pred izazovom nove ploče i velikih očekivanja nakon relativnog uspjeha prve, čega mi je žao jer je sam proces rada na toj drugoj ploči bio vrlo kreativan i obećavajući, no nedovoljna količina proba me činila vrlo frustriranim i živčanim, tako da sam se odlučio povući iz svega i u karanteni razbistrit glavu. Onda sam se jednog jutra probudio osjetivši poriv da krenem solo u nove glazbene avanture. Dosta stvari iz tog perioda se se prearanžirane pojavile u rokambolu, što znači da nije bilo sve uzalud.
Od kud sežu tvoji glazbeni korijeni? Kada si se počeo baviti glazbom?
Moji glazbeni korijeni sežu do dječjih šuškalica koje sam, navodno, neumorno udarao pokazajuči veliku doza strasti za udarnjem ritma što se da primijetiti u glazbi koju radim, bilo solo, u bendu ili za kazalište. Oduvijek sam pokazivao afinitet za dobru plesnu, ritmičnu glazbu, koja gađa ravno u trbuh.
Gitaru sam počeo sviruckati sa 11, 12, ali ozbiljnije bavljenje glazbom je uslijedilo nakon akademije, znači sa 25-26 godina. Davnih devedestih sam i dj-irao po klubovima, što i danas činim, doduše vrlo rijetko. Moji starci su puno tulumarili sa svojom ekipom u mom nekom prvom formativnom razdoblju, tako da sam sve to slušao i upijao, kao i ono što je dopiralo sa tv ekrana. To je bila vrlo zanimljiva i šarena zvučna kulisa koja me dosta odredila, tipična za '80-e, yu scena, novi val, šansone, kancone, puno rock klasike i nezaobilazni "muppet show" i "povratak otpisanih".
Koje bendove/izvođače bi izdvojio kao najveće uzore na tvoje stvaralaštvo?
The Beatles su band koji me inficirao glazbom, tamo negdje sa 6, 7 godina kada sam počeo slušati njihove hitove iz prve faze. To je jednostavno bio osjećaj potpunog ushita koji me preplavio, i po tom pitanju se nije puno toga promijenilo do danas. Objektivno (kolko to mogu biti) ih smatram apsolutno najznačajnijom pojavom suvremene pop glazbe, kako zbog definiranja klasičnog pop obrasca. tako i zbog anticipacije nekih avangarnih pojava koje su uslijedile iza njih. Moj je ukus izrazito eklektičan, svašta me zapalilo i profuralo, od starijih stvari svakako Bowie, Hendrix, rani Zappa, Syd Barrett, Soft Machine sa Wyattom, krautrock muzika (Can pogotovo), Neil Young sa svojom linijom (Buffallo Springfield, C, S, N & Y), preko Stoogesa do post-punk stvari (Gang of 4, Pil, Talking heads, Wire, Xtc. . . ), Husker Du, iz 90-ih sam odlijepio na Sterolab, dok veliki respekt imam za opuse Damona Albarna i Jacka whitea. Sa druge strane, jednaku strast dijelim za neke klasične, jazz i brazilske stvari. Bartok, Stravinski, Reich, Part, Mingus, Monk, Joao Gilberto, Caetano Veloso, sve su to moji veliki prijatelji.
Trenutno dijeliš scenu s mnogim odličnim mladim bendovima, koje od njih bi izdvojio i preporučio za slušanje?
Ima tu dosta zanimljivih stvari, dobar dio off mainstream scene je nešto najvitalnije i najvibrantnije što se trenutno događa, fan sam Denisa Kataneca, on mi se čini najsugestivnijim, najistinitijim predstavnikom novih kantautora jer djeluje kao neko ko potpuno predano i do kraja živi svoju glazbu. Sjajan je textopisac i ima taj krhki, "Barretovski" moment koji mi se jako sviđa. Ima tu još dobrih stvari, totalno cool ženski bendovi (Žen, Punčke), dobrih "indie" stvari kao "the Marshmellow Notebooks", Vlasta Popić, Nina Romić, Pridjevi, hvala svemiru da imamo izvođače koji iz iskrenih razloga i motiva stvaraju lijepu glazbu i time obogaćuju naše živote. Treba pričekati i nove stvari "jazzy blefa" koji se budi iz dugog sna.
Krajem 2013. objavio si album prvijenac "Zajedno". Sada, dvije godine kasnije, koliko si zadovoljan s albumom, te smatraš li da je dobro prihvaćen? Sprema li se novi album?
Album je izvanredno prošao kod kritike i malobrojne, ali vjerne publike, prilično sam zadovoljan njime jer je uspio ostati donekle kohezivan unatoč ogromnom žanrovskom rasponu koji se njemu nalazi, a takvi studijski albumi-projekti su karakteristični za drugu fazu beatlesa, nisam mogao odoliti toj vrsti izazova. Tako aranžirane stvari se nikada nisu pojavile uživo, već su izvođene ogoljene, samo uz pratnju gitare. Bio je to zanimljiv, "samotnjački" period Rokambola nakon kojeg je uslijdilo formiranje benda za snimanje drugog albuma. Njega čine Tena Novak-violina, Miro Manojlović-vibrafon, Marko Rukavina-kontrabas, Jelena Rajčević i Nenad Kovačić-udaraljke. Izuzetno smo kreativni na probama i to nas čini veselima i razdraganima.
Krenuo si s bendom, pa si samostalno kao kantautor nastupao kao Rokambol, a na kraju si se vratio u bendovsko stanje okupivši oko sebe još nekolicinu glazbenika. Je li kreativni proces skladanja pjesama ostao samo tvoj, ili kombiniraš utjecaje s ostatkom postave benda?
Nova postava se nije okupila oko mene, nego oko pjesama i to je naše dodatno bogatstvo. Ono što nam je bitno je da radimo ono što zbilja osjećamo i da time budemo zadovoljni, a ko voli-nek izvoli, dobit će nas iskrene i nesklone kompromisima bilo kakve vrste. Počeli smo raditi već gotove stvari koje su se toliko odmakle od gitara/vokal varijante da je i nas to iznenadilo. Sad se već rade nove iz nekog fragmenta ili strofe iz čega se stvari granaju, to nam daje novu dimenziju. Osjećam da je pred nama beskrajan prostor istraživanja i progresa.
Sloviš kao svestrana osoba mnogih talenata. Osim glazbom, baviš se i glumom. Kako taj dio života napreduje? Gdje te se može pogledati ovih dana?
Kao diplomirani glumac-freelancer pokušavam preživjeti u simulaciji države zvane Hrvatska. Trenutno radim na predstavi "Policija" u kazalištu Kerempuh, to mi je nakon dugo vremena izlet u institucionalno kazalište. Radi se o Mrožekovom prvom dramskom textu, izvanrednoj studiji političkog apsurda, uvijek nanovo aktualnoj. Imam manju ulogu i radim muziku, režira Kurspahić, igraju Matula, Perić i ostali, a izlazimo 26. veljače. Moglo bi dobro ispasti , dođite nas pogledat. Napravio sam jedan solo iz Krležinog eseja "O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva", što je također jedan svevremenski text vezan za našu domovinu i krležin obračun sa kvazi-domoljubljem i njegovom hipokrizijom. Izvodio sam ga na festivalu "Miroslav Krleža" i sličnim "krležijanskim" prilikama, a namjeravam ga proširit da dobije klasično trajanje monodrame, sad sam na 25 minuta. Šta reći, borba i neizvjesnost su sestre pratilje freelancera, ali tu je i sloboda, kolko god ta riječ otrcano zvuči, kao i budnost koja se mora njegovati da bi se opstalo u zbilja siromašnim uvjetima i prilikama za nezavisnog glumca.
Osim glazbene i glumačke karijere, imaš li još i pokoji hobi sa strane?
Živim sa dva cimera, to je mačak "princ Žulijan", guru i glava kuće, "Lilly Cremcheese", kuja koja se brine za dobru atmosferu, a ja kao pravi samohrani otac dvoje djece, njima posvećujem puno vremena i pažnje. Od ostalih "hobija", tu je druženje sa ekipom okupljenom oko galerije "Greta" i birca "7" u Kačićevoj gdje me se može vidjeti u društvu umjetnika i intelektualaca raznih profila u opuštenim debatama i životnim promišljanjima.
Koje je tvoje mišljenje o trenutnoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj? Svašta nešto se događa, ali viđenja da li je dobro ili loše često se razlikuju. Kakav je tvoj dojam?
Što se mainstreama tiče, i gluvoj babi Mandi bi bilo posve jasno da nikad nije bio besmisleniji i bezličniji. Ono što se na podjednako besmislenim i nesadržajnim mainstream radio-stanicama može čuti su većinom samo pokušaji pravljenja biznisa i dobivanja tantijema od strane zampa, prepuni neukusa i banalnosti. Osim odavno etabliranih izvođača poput Jinxa ili Pipsa, kao i reaktiviranog i nikad boljeg Detoura, na mainstream sceni nisam ništa čuo vrijedno pažnje. Albumi tih zagađivača etera ustvari i nisu albumi nego skup "wannabe" singlova koji će se, sa većim ili manjim uspjehom i "airplay"-om čuti između izvještaja o stanju na cestama i Lidlove nagradne igre. Sve je to idealna podloga za radne ljude koji sjede u svojim uredima od 9 do 17 i svejedno im je da li u pozadini čuju Massima, Rozgu, Luku Nižetića ili neku sličnu ulizivačku grozotu. I meni je svejedno. Postoje i neke stvari koje su kao programirane i rađene da uskoče u eter, poput skandaloznog neukusa "na Dubrovački", grupe "Silente", koja će sigurno proizvesti neke srodne bendove u borbi za komadić hrvatske slave. O onome šta valja, pogledati u jednom od prethodnih odgovora.
Dosta izvođača danas samostalno objavljuje svoje albume, kakva je tvoja filozofija? "Zajedno" si objavio pod okriljem Croatia Recordsa, nastavljaš suradnju s njima, ili ideš dalje?
Klasičnom greškom u koracima, prvi album je izišao pod tom nesretnom kućom, a poslije tog otrežnjavajućeg iskustva sam se spojio sa Stipetom Mađorom i njegovom "Mast" produkcijom koja, pak, surađuje sa "Hamar medija" produkcijom, i ta suradnja je više nego ugodna. Ovim putem ih sve pozdravljam, kao i sve čitatelje. Do ljeta ćemo izbacit još dva songa vidjeti dalje.
Bok svima i vidimo se u Vintage Industrialu 10. veljače.
