Damir Kedžo
07.02.2014. 10:26
Damira Kedžu šira publika još uvijek poistovjećuje s njegovim sudjelovanjem u Story Supernova Music Talents i u prvom hrvatskom boy bandu Saša, Tin i Kedžo. No, to je bilo prije deset godina. Što se desilo otkad smo po pitanju Damira Kedže (skoro svi) zapeli u vremenu? Možda je najbolje krenuti od samoga početka.
Damir za sebe kaže da je bio naporno dijete koje do svoje treće godine nije prestajalo plakati i kako je počinjao govoriti to se plakanje sve više pretvaralo u pjevanje. Pjevanje u sobi sa slušalicama na ušima mu je, kao i mnogima, služilo i kao bijeg od problema. Službeno je njegov pjevački talent otkrila časna sestra Valentina zahvaljujući kojoj je počeo pjevati u crkvenom zboru. Sa 16 godina odlučio je prijaviti se na Story Supernova Music Talents. „Nazvao sam taj automat sedamnaest puta i dao svoje podatke, ispunio sam prijavnicu iz novina valjda šest, sedam puta. Sjećam se da sam prijatelje za rođendan zamolio da mi kupe novine da mogu što više prijavnica ispuniti i poslati jer sam mislio da moja prijavnica neće do nikoga doći“, priča mi kroz smijeh.
Tada se zavrtio često nemilosrdni medijski žrvanj koji je i odrasloj osobi teško izdržati, a kamoli tinejdžeru. Tim više kad iz malog Omišlja na otoku Krku dođeš u Zagreb, a roditelji ne mogu neprestano biti uz tebe. Jedan dan te nitko ne zna, a drugi dan te zna pola države. „I baš taj drugi dan kada shvatiš da te ljudi prepoznaju na ulici, a taman tada si u fazi kada formiraš mišljenje o sebi kao o osobi, trebaš se suočiti s time da svatko ima mišljenje o tebi, bilo loše ili dobro. I uopće se ne ustručavaju to ti reći u facu“, priča mi Damir. Na pitanje jesu li natjecatelji imali učitelja pjevanja ili korepetitora, uz osmijeh vrti glavom. „Ništa od toga. Zapravo je bilo smiješno jer je to sve bilo dosta niskobudžetno. Imali smo matrice za možda nekih 200 pjesama. Neki drugi natjecatelji koji su financijski bolje stajali dali su izraditi matrice za sebe.“, kaže on.
Za projekt Saša, Tin i Kedžo kaže da je bio megalomanski zamišljen, no bez plana i programa. „Umjesto da se nas spoji s bandom i da se s nama radi, da se cijela priča podigne na viši nivo, mi smo pjevali na duplex, čak ne na matricu.“, iskreno mi priča.
No o svemu tome Kedžo ne progovara s gorčinom, već cijelu priču shvaća kao veliko iskustvo. „Neki ljudi svoje prve pogreške u glazbi i u tom poslovnom dijelu dožive u kasnim dvadesetima. Ja sam se uspio razočarati u ljude i shvatiti neke stvari sa 16.“, kaže Damir.
Nakon nekoliko godina pauze, 2006. prvi puta nastupa na Melodijama Istre i Kvarnera. Iako je bio svjestan da mu nastup na tom festivalu ne može donijeti preveliku financijsku korist, htio je na MIK donijeti nešto novo, a i dati svoj mali doprinos svom Omišlju pjevajući na omišaljskoj čakavici.
Četiri godine nakon razlaza boy banda, Kedžo snima svoj prvi album, no još uvijek nije bio spreman na profesionalno bavljenje glazbom. „Još uvijek sam bio opterećen time što će netko misliti o meni. Imao sam potrebu svima dokazati da znam pjevati i nisam pjevao iznutra, nego izvana. Čim imaš taj mentalni sklop ne možeš ništa napraviti, jer ti kao glazbenik ne radiš glazbu da se nekome dokažeš nego zato jer ne možeš živjeti bez toga da pjevaš ili da sviraš.“ Dvije godine je proveo i u Klagenfurtu na glazbenom konzervatoriju KONSE.
Tek je prije nekoliko godina odlučio da je spreman za profesionalni glazbeni rad i sve što on donosi. Tako dobiva ulogu u popularnom i hvaljenom mjuziklu Crna kuća, koju isprva nije mogao prihvatiti zbog privatnih obaveza. Pripreme za predstavu već su trajale nekoliko mjeseci kada glumac koji je trebao igrati ulogu biskupa Hudija odustaje iz zdravstvenih razloga, a tri tjedna prije premijere njegovo mjesto zauzima Kedžo. Kako nije do tada imao nikakvog glumačkog iskustva, ističe veliku potporu koju mu je pružio cijeli ansambl. „Antonia Barišić, Marija Kolb, Igor Baksa, Hrvoje Foretić, Dunja Fajdić, Vesna Ravenščak, svi su me podupirali i davali mi savjete. Redatelj i koreograf Igor Barberić točno je znao što želi od mene. Hana Hegedušić je na nekim scenama također radila sa mnom baš da me oslobodi. Ponekad smo probe imali i po dvanaest sati dnevno, no nikada u životu nisam bio toliko fokusiran“, priča mi o svom iskustvu u radu na mjuziklu.
Negdje u tom periodu započeo je snimati covere tradicionalno „ženskih“ pjesama i objavljivati ih na YouTubeu, u suradnji s Robertom Grubišićem, odnosno Predragom Martinjakom Peggyjem. Sve su pjesme snimane u jednom komadu, bez peglanja vokala. „Greškice smo namjerno ostavili jer me to ne dira, bitna mi je emocija. Kada pjesmu snimaš komad po komad, izgubi se čar.“, otvoreno će Damir. Prvi cover koji je objavio na YouTubeu, „She Wolf (Falling to Pieces)“ od Davida Guette i Sie, samo u prvoj večeri pogledan je preko pet tisuća puta. „Nisam očekivao toliki uspjeh. Po načinu na koji je video sniman, u polumraku iPhoneom, kuži se da to nije urađeno s namjerom da ima stotinu tisuća klikova. Da sam znao da će imati toliko klikova, malo bih se više potrudio.“, priča kroz smijeh Damir. Skoro svaki cover mu ima po nekoliko desetaka, pa i više od stotinu tisuća pogleda. Ovaj uspjeh objašnjava time da ga ljudi još uvijek percipiraju kao klinca iz nekog boy banda ili pak misle da se više ne bavi glazbom jer ga nema puno u medijima. „Ljudi brkaju prisutnost u medijima s glazbenom popularnošću. Koliko si ti u medijima nema nikakve veze s time koliko si na terenu prihvaćen.“
A Damir doista nije osoba koja se gura u medije i strpljivo čeka svoj trenutak. Nakon turbulentnog početka svoje karijere, sada kaže da mu se nikud ne žuri i s Predragom Martinjakom polako piše pjesme koje najbolje odgovaraju njegovom vokalu. Do sada su snimili pjesmu „Karta krive boje“, a novi singl se očekuje pred ljeto. „Kad sam sa sobom razlučiš neke stvari i kad shvatiš da si stvoren da bi pjevao i da pjevaš jer ne možeš živjeti bez toga i kad tu misao pošalješ u svemir – to ti i dođe jer si vrlo jasan u svojoj namjeri i jednostavno se vrata krenu otvarati. Koliko god mediji pomažu, oni su samo mali alat koji kao glazbenik možeš koristiti, ali ne glavno oruđe. Glavno oruđe su uvijek tvoja glazba i tvoj glas.“
Fotografija: Maja Kljaja
