Izvještaji
Maksimalni minimalizam – Letu Štuke u Saxu!
Cesta je bila zavojita i relativno opasna za one koji je ne poznaju. Predio koji mogu nazvati zavičajem, pa sam vozio suvereno, praćen biranom domaćom glazbom s kultne „stojedinice“. I tamo negdje, između Lupoglava i Prkosa (jer tako se zovu sela u mom zavičaju) u eter su nenametljivo penetrirala tri i pol' gitarska akorda, praćena dubokim glasom za koji sam instantno osjetio da ga odnekud dobro poznajem, iako ga nikad prije nisam čuo. „To nije nikakva posebna kuća, to nije nikakav poseban vrt“, uveo me taj glas u pjesmu transično, kao u hipnozu. Tko je taj lik, tko je taj bend, naslušan i Haustora, i Johnnyja, i svega što je moju generaciju oblikovalo još iz vremena kad vinili nisu bili hedonistički gadgeti, već obvezatni dio glazbene lektire? Do refrena sam doslovce zastao na ugibalištu za rijetke autobuse koji voze tom rutom, i odslušao pjesmu do kraja. Tad nije bilo Shazama i sličnih aplikacija da instantno prepoznaju pjesmu koja ti učini da osjećaš trnce po cijelom tijelu, ni live streama da vidiš šta je zadnje sviralo. Ostalo je samo sjećanje na melodiju i stihove: „al' ne zna primitivizam šta je to minimalizam“. Mjesto u kojem sam stao zove se Prkos. Prikladno, rekao bih.
7. 2. 2026.
•
Dejan Jeličić
