Neopterećena kritikom, Sara stvara za sebe. Time slušatelj cijeni autora još više. Formula za uspjeh u ovom slučaju nije nikakva "tajna", već gomila rada i vjera u vlastito stvaralaštvo. Tako je nastala "Tišina". Novi album Sare Renar širom je otvorio vrata vremenske jeseni i istovremeno vratio sjećanja na prethodni EP "Jesen".
Nadolazeći val topline nije započeo samo drukčijim atmosferskim promjenama, već i drukčijim izvođačima. Sun Araw je bio zadužen dočarati egzotičnu nesvakidašnjost svojom kombinacijom neo-psihodelije i eksperimentalnog zvuka. Njihovim prvim nastupom u zagrebačkom KSET-u osjetili smo dašak svježine. Dobrodošli u divljinu.
Da vrijeme brzo leti, to nije ništa novo. Svatko ima svoje razloge za stvaranje takvog dojma. Netko ne može vjerovati da mu dijete već ima pet godina, netko da mu je dvadeseta godišnjica mature, a netko se pak čudom čudi da se navršilo već toliko vremena otkad je onomad usmrtio troje ljudi u prometnoj nesreći. Kako su mojoj malenkosti koncerti i djeca i matura i prometne nesreće odjednom, možete samo zamisliti kako sam se frapirao kad sam osvijestio da je od zadnjeg Madballa u Vintageu prošlo već dvije godine. Pamtim to kao da je bilo danas, kakvu su makljažu tad priredili ti njujoški hardkoraši, uz svesrdnu pomoć razularenih lokalnih snaga u publici. Vintage je bio prekrcan stotinama gigantskih (u velikoj većini slučajeva muških, dakako) tjelesa koja su podivljala do te mjere da Zagreb sasvim sigurno u međuvremenu nije vidio ništa slično. Na momente sam se osjećao kao da mi je život ugrožen, svega mi. Moshanje i crowdsrufanje je bilo toliko intenzivno da me na kraju koncerta čudilo što ne vidim nikakve iznutrice po podu. Ponajviše iz tog razloga sam se, priznajem bez ustručavanja, odlučio pohoditi reprizu tog giga. Koja se održala jučer, i moći ćete saznati nešto sitno o njoj nastavite li s čitanjem.
Adrian Thaws aka Tricky, sa svojim projektom Skilled Mechanics, nastupio je u ponedjeljak navečer u Tvornici kulture. Bio je to njegov drugi koncert u Zagrebu ove godine, i to, kako su prenosili mediji, koncert za koji je Tricky izričito tražio da se dogodi. Prvi dojam nije baš unosio puno optimizma u one koji su se ipak odazvali koncertu. Naime, prepolovljen Veliki pogon odavao je tužnu istinu kako je vrlo malen broj ljudi kupio kartu, a u meni se stvorio neki neugodan osjećaj da bi atmosfera na koncertu mogla biti pomalo razočaravajuća. U prilog tome je išlo i Trickyjevo početno koncertriranje na playback.
Stvarno je bio neki grozan dan, kišilo je i bilo je hladno i ružno. Usto, opet se dogodilo to da se za nastup Majki u Tvornici dalo saznati otprilike samo ako se sjetiš da je prošlo nekih godinu dana od prošlog pa se ideš raspitati je li možda neki sljedeći u planu. Kad malo razmislim, ta činjenica da nije postojao gotovo nikakav PR ni marketing za koncert nije jedina paralela koja se da povući s prošlogodišnjim koncertom na istom mjestu. Opet je Tvornica unatoč tome, a zahvaljujući Baretovom neospornom magnetizmu, bila prekrcana, opet nije bilo predgrupe, opet je karta bila suludo skupa i opet je sve kasnilo oko 45 minuta.
Max Cavalera već je redovnan, i uvijek rado viđen, gost u Hrvatskoj, a kad sa sobom povede i svoga brata Iggora te nam pripreme koncert na kojem će nam odsvirati cijeli Sepulturin „Roots“ album, malo je za reći da se očekuje krš i lom. Mjesto radnje je Tvornica Kulture u Zagrebu, datum – 12. Studeni 2016., a naš suradnik Toni Skoko budnim je okom pratio događanja.
Poseban je to status, i samo se vrlo rijetki glazbeni događaji u nas mogu pohvaliti da su ga dosegli – ono kad čovjek može biti siguran da će se okupiti mali milijun (za kojeg se nedavno otkrilo da je otprilike za centimetar i po manji od velikog milijuna) ljudi, pa tko god da svirao. Brucošijada FER-a je, jasno je to svima, upravo jedan takav event, i svaka joj čast. Jedan od onih narodnih skupova prilikom kojih te toliko puta opizde laktom u rebra, isprolijevaju pivom po glavi i nagaze ti na mali prst, da svečano sam sebi obećaš da se više nikad nećeš vratiti u to grotlo srdžbe i agonije. Tri stotine i šezdesetak dana kasnije, eto te – veselo cupkaš po Martinovki i brže bolje dovršavaš vino jer ne možeš dočekati da uđeš unutra, budući da Jeboton već svira.
Nakon poduže pauze, Torpedo Syndicate odlučio nas je obradovati još jednim slasnim Torpediranjem u matičnom im AKC-u Attack. Baci li čovjek pogled na popis bendova koji su u sklopu tog programa dosad gostovali u Mediki, lako će osvijestiti da se radi o blago rečeno impresivnom zbiru imena. Preko Dooma i Oi Polloia do Non Serviuma i Poison Idea, Torpediranje je uvijek bilo rezervirano za creme de la creme. Riječ je o toliko eminentnim imenima da svoje oduševljenje njihovim dolascima ne uspijevaju obuzdati ni legende domaće punk scene poput Andree Šušnjare i Joleta, štovani čitatelji. Na tu je nisku bisera ovog petka nadodan još jedan, londonski Hard Skin. Kako posjećenost spomenutih koncerata nije uvijek bila na razini očekivanja, živo me zanimalo koliko će ljudi pohoditi ovu seansu teške ćelavosti. Jer Hard Skin jesu poprilično legendaran (postoji li išta lakše nego razbacivati se tim epitetom?)bend, ali lagao bih kad bih rekao da mi se itko od lokalnih punx'n'skinsa nešto hvalio da ih obožava i intenzivno bulji u njihovu fotografiju petnaestak minuta svake večeri prije no sklopi oči. Ugodan žamor i gužvica u dvorištu odagnali su moje sumnje i natjerali me da se ekspresno prepustim svim onim aktivnostima koje vas uopće ne zanimaju jer ovo nije moj privatni blog već glazbeni portal, pobogu.
Na početku ovog izvještaja moram priznati da sam na jučerašnji nastup išla s dozom skepse pomiješane s ogromnom nadom da će ovaj koncert biti bar nešto bolji od onog 2015. godine. Međutim skepsa se pokazala potpuno neutemeljenom, jer ono što je Placebo jučer priredio rijetko bi koji bend, vjerojatno uključujući i njih, mogao ponoviti.
Novi je dan, s njim i novi album. A na repertoaru je "Slow Motion Suicide", prvijenac istoimene grupe. Iako se po nazivu i imenima članova ne bi dalo zaključiti, riječ je o domaćem bendu. Zašto? Jer se namjeravaju etablirati vani te u konačnici i odmaknuti od ovih prostora. A kad su vam i stihovi na engleskom, što je drugo za očekivati? Riječ je o alternativnom rocku pod utjecajem izvođača 90-ih godina prošlog stoljeća. Naglasak je na jednostavnosti i melodiji, bez puno kompliciranja. Stoga (jednostavno) krenimo.