Jeste li ikad upoznali glazbenika koji izgleda kao da živi deset godina u budućnosti? Onoga umjetnika koji pomiče granice, iznova osmišljava igru i čini se povezanim s nečime većim od sebe? To je vizionar – pionirska snaga u glazbi koja ne stvara samo pjesme, nego rađa cijele pokrete. Vizionar je onaj koji razmišlja šire. Ne pokušava napraviti hit, već pokušava promijeniti kulturu. Ovaj arhetip definiran je inovacijom, originalnošću i osjećajem svrhe koji nadilazi samu glazbu. U glazbenom svijetu koji je sve više vođen algoritmima, kratkim rasponom pažnje i trendovima koji dolaze i prolaze preko noći, vizionari su oni koji čuvaju glazbu živom kao umjetnički oblik. Oni podsjećaju da glazba nije samo sadržaj – ona je kulturna sila. U današnjem digitalnom dobu društveni mediji mogu izravnati originalnost i nagraditi jednoličnost, dok vizionari nikada nisu imali više alata za izgradnju vlastitih svjetova. Ljubitelji glazbe žude za nečim stvarnim. Nečim što ne izgleda kao da je izašlo iz TikTok tvornice ili algoritma diskografske kuće. Vizionari podsjećaju da je glazba magija, da može mijenjati mišljenja, kulturu i povezivati ljude na načine koje si ni sami ne mogu objasniti.
Za vizionara Tonija Starešinića glazba je izražavanje individualnosti, koju ne treba žrtvovati niti potopiti u ovom novom elektroničkom svijetu. Stoga on sa svojim glazbenim vizijama ide sve dalje i dalje; svakim novim projektom nadmašuje prethodni. Nema mnogo glazbenika koji mogu personalizirati tehnologiju i zvučnu paletu, a to je upravo ono što on čini. Pri slušanju albuma, sadašnjost, a time i budućnost u rukama je Tonija Starešinića i njegovih kreativnih glazbenih suputnika – Janka Novoselića i Andreja Jakuša, koji svoje ideje pretaču u zvuk. Istodobno su u album utkali svoje misaone procese prikazujući koliko su se ljudski životi promijenili zbog Interneta i svih alata digitalnoga doba. Ocrtavajući neautentičnost današnjega života, motiviraju svakog pojedinca da postane autentična individua. Toni Starešinić, Andrej Jakuš i Janko Novoselić glazbenici su s desetljećima glazbene povijesti i prepoznatljivim glazbenim osobnostima, no pri zajedničkoj izvedbi brišu se te razlike. Bilješke, geste i ideje teku među njima toliko prirodno da se samo autorstvo počinje zamagljivati. Glazba koja je nastala nije više Starešinićeva, koji je skladatelj glazbe na albumu, ni Jakuševa niti Novoselićeva, već nešto što u potpunosti pripada trenutku njihovoga susreta. Album postaje prostor u kojem njihove individualnosti privremeno nestaju, dopuštajući da se između njih pojavi novi, jedinstveni zvuk. Kroz cijeli album djeluje kao da se međusobno izazivaju i usmjeravaju. Čak i tijekom najglasnijih i najkaotičnijih dijelova, postoji snažan osjećaj dijaloga i odazivosti. Glazba pokazuje kako može crpiti iz svoje povijesti, dok se širi u nove forme. Rezultat je zvuk ukorijenjen u prošlosti i istodobno usmjeren prema budućnosti, što je karakteristično za današnji krajolik.
„Eksterminator II“ nije album za pasivno slušanje. Zahtijeva otvorenost kako bi se kreirale mentalne slike, čime iskustvo postaje preplavljujuće. Pruža istinski uzbudljiv doživljaj kada se potpuno uroni u njegov prostrani zvučni krajolik – iskustvo slušanja glazbe nastale na rubu svemira. Postoji nešto duboko jedinstveno u stanju slušanja koje album stvara. Ukorijenjen u jazzu, ali nikada ograničen njime, album otvara prostor kolektivne mašte. Toni Starešinić svakim projektom pomiče granice između žanrova (jazz, space, elektronika, fusion, prog rock…), dok istodobno izmišlja glazbu sutrašnjice. Susret između elektronike, spacea i jazza rezultat je istinskoga glazbenog izraza i prava glazbena avantura. Elektronika se koristi kao katalizator za pokretanje promjena, za ponovno osmišljavanje ukupne arhitekture glazbe na način koji odražava svijet u kojem danas živimo. To je zvuk otvorenih svjetova koje sami nikada ne bismo mogli zamisliti, zvuk toliko zarazan da se može pratiti kroz sve dimenzije. Zvuk nema odredišta, osim ovoga privremenog, veličanstvenog prostora, koji se stalno urušava sam u sebe kako bi se u idućem trenutku ponovno uzdigao u druge svemire i prostore. I možda je upravo u tome fascinantnost albuma. Toni Starešinić, Andrej Jakuš i Janko Novoselić na neki način ponovno stvaraju iskustvo fragmentirane svijesti. Zvukovi izranjaju poput misli koje prolaze kroz um, nestajući prije nego što se potpuno oblikuju, dok se ritmovi i teksture preklapaju poput konkurentskih slojeva pažnje. Ideja improvizacije unutar novoga svijeta umjetne stvarnosti glazbenicima pruža slobodu kreiranja novih space zvukova koji su i dalje eksplicitno povezani s jazz tradicijom. Sloboda je osjetna i pri izvedbi. Na prethodnom albumu „Eksterminator ’81“, objavljenim u travnju ove godine, koji je reintrepetirao i revitalizirao presjek Sterešinićeve karijere, ogoljevši skladbe do kraja i lijepeći na njih nove slojeve glazbenoga tkiva, konstutivni element ostao je netaknut, poput elektroničkoga automata glazbenoga androida koji je evoluirao iz generacije Nexus-4 u Nexus-7. Taj je konstutivni element ujedno bio i svojevrsni limitirajući faktor, kojega se „Eksterminator II“ u potpunosti oslobodio. Pri uranjanju u novi album osjeća se neobična senzacija potpune koncentracije i istodobne djelomične prisutnosti. Album okupira maksimalnu pozornost, ali u isto vrijeme kao da pažnju preusmjerava negdje drugdje, kao da glazba stvara umjetni oblik polupažnje – tijelo je prizemljeno, dok um luta kroz fragmente sjećanja, osjećaja ili nedovršenih misli. Album izravno govori o onome što je arhaično, duboko zakopano u slušatelju. Žestoka improvizacija, održavana konstantnim intenzitetom i sirovim pritiskom, uz ponavljajuće ritmičke elemente i ponavljajuće teksture, stvara kontinuitet koji je iznenađujuće opuštajući. Na mnogo načina, podsjetnik je na ono što je sve improvizacijska glazba sposobna. Ne zbog same sebe ili virtuoznosti, već jer budi emociju koja traje sve dok posljednji tonovi ne utihnu – dragocjeni osjećaj da je, na trenutak, sve bilo točno tamo gdje treba biti. Glazba ima kozmički fokus koji preplavljuje i uranja u slušatelja kako bi prenijela neizrecivo, svijest nečega što mora biti izvan onoga što je vidljivo, ali se čini opipljivim kroz glazbu. Na albumu je prisutan i oblik nostalgije – nostalgija za nemogućom idejom čistoga sadašnjeg trenutka neokaljanog sjećanjem. Svaki zvuk dolazi već kontaminiran tragovima onoga što mu je prethodilo. Misli se svaki put ponavljaju na drukčiji način. Prošlost se konstantno uvlači u sadašnjost. Glazba kao da aktivira zaboravljeni dio unutar slušatelja, dio koji je potisnut i zatomljen, no kad ga dotakne, donosi dubok osjećaj olakšanja. Omogućuje slušatelju da razmišlja o prošlosti i sadašnjosti, dok istodobno zamišlja i stvara moguću budućnost, koja nije distopijska. Vizionari oblikuju širu, na vrijednostima utemeljenu, optimističnu viziju budućnosti, pojednostavljuju je, vizualiziraju i ponavljaju iznova i iznova.
„Eksterminator II“ otvara vrata veličanstvenom svemiru koji apsorbira slušatelja i ostavlja ga da lebdi poput Bowiejevoga Major Toma. Album napreduje logičnim i prirodnim procesom. Tempo i intenzitet počinju se prekrasno i neumoljivo graditi od prvih taktova pa sve do kraja albuma. Od samoga početka glazbene dionice zvuče poput kiše meteora. Groove je tu, zamah je tu, ali zvuče suptilno pomaknuto. Čini se kao da stvaraju kvadratne oblike, izražavajući zaobljene efekte ili naglo kutni pristup koji u njihovim rukama postaje gladak i zaobljen. Ti novi oblici, ugodno uznemirujući ili možda uznemirujuće ugodni, čine glazbu iznimno zaraznom. Ni na trenutak ne djeluje ustajalo ili stagnirajuće jer se stalno mijenja i razvija tako glatko i postupno da slušatelj gotovo izgubi ravnotežu i primjećuje transformaciju tek naknadno. Ljepota leži u svakom detalju i načinu na koji se svaki element povezuje, tako prirodno i veličanstveno naglašavajući cjelinu. Album oblikuje jedinstven zvuk zapanjujuće kvalitete – djeluje duboko, precizno i potpuno svladano, ni na tren kruto. Pri prvom slušanju može se osjetiti koliko je ovaj album dubok i koliko puta će mu se slušatelj vraćati. Fizičnost albuma jedna je od njegovih najboljih karakteristika. Glazba ima opipljivu, živu kvalitetu te se kroz suptilne znakove i instinktivnu interakciju gotovo može osjetiti kako su glazbenici komunicirali gradeći ga. Upečatljivo je koliko glazba djeluje veličanstveno bez velikih gesta; majstorstvo izvedbe daje joj težinu. Spajajući elemente jazza, spacea i elektronike, „Eksterminator II“ kreira zvuk koji djeluje i organski i futuristički, utemeljen na akustičnim instrumentima, ali oblikovan energijom i preciznošću elektroničke produkcije.
Starešinić na klavijaturama, Jakuš na trubi i kornetu, s vokalnim i gitarističkim procesorima zvuka te gitarističkim efektima, i Novoselić na bubnjevima stvaraju složene, pulsirajuće ritmove koji se grade i razvijaju hipnotizirajućim intenzitetom. Jakuševe trubačke linije na momente lete strastveno i čvrsto, a na momente dodaju bogatu, zemljanu teksturu koja glazbi daje prizemljen osjećaj. Njegovo sviranje trube avanturističko je i emotivno, pretačući složene melodije i hrabre improvizacije u svaku skladbu. Novoselićevo bubnjanje, zadivljujuće preciznosti i snage, pruža stabilnu, ali inventivnu ritmičku osnovu, dok Starešinićeve klavijature lebde i jure kroz utore s osjećajem spontanosti i topline te omataju glazbu modernim slojem, gurajući je u prostor gdje se tradicija susreće s inovacijom.
Album se fluidno kreće između energičnih, pokretačkih skladbi i refleksivnih, prostranih trenutaka. Predstavlja glazbenu fuziju u svojoj avanturističkoj formi, izniklu iz dubokih izvora starijih, poznatijih žanrova, dok se kreće naprijed u nova, neistražena područja. U konačnici ostavlja osjećaj divljenja prema čistoj kreativnosti i složenosti glazbe, koja spaja tehničku briljantnost s emocionalnom dubinom, istodobno pulsirajući životom i ritmom. Naoko apstraktni nazivi skladbi, koji u sebi sadrže pojmove poput dopamina i žrtve, slušanjem postaju kristalno jasni i logični. Intenzivna glazba, izgrađena na kontrastima i naletima energije, sadrži toliko uzbuđenja za mozak i uši u svom neobično raznolikom opsegu da se ni u jednom trenutku ne javlja osjećaj prezasićenosti. Umjesto toga, ostavlja slušatelja željnim za još više! Osjećaj euforije koji je pružio album, a um zapamtio, toliko je jednostavno ponovno doživjeti, pod uvjetom da se žrtvuje iluzija zvana zona komfora – iluzija koju nude algoritmi i kojom se ljudi dobrovoljno odriču vlastitog rasta.
Ono što album čini toliko privlačnim jest što, iskustvo fragmentirane percepcije koju stvara, odražava duboko ljudsko iskustvo. U vremenu razbijene pažnje, preklapajućih stvarnosti i stalno podijeljene koncentracije, „Eksterminator II“ na kraju zvuči – zahvaljujući sposobnosti glazbenika da fragmentaciju pretvore u umjetnički jezik – kao neobično iskren portret suvremene svijesti.
