Treći dan festivala Druga godba, održan 29. svibnja 2026. u ljubljanskom Kinu Šiška, predstavljao je osebujno i slojevito spajanje svjetova, kontinenata i država. Tri izvođača – Gisela João, Lagon Nwar i Bobo & Behaja, potpuno različitoga podrijetla i naizgled nespojivih glazbenih izričaja, povezivala je ista okosnica – revitalizacija tradicionalne glazbe njihovih domovina obogaćena modernim glazbenim žanrovima. Publikom ispunjena Katedrala Kina Šiška bila je prožeta estetskim i geografski udaljenim glazbenim svjetovima, koje je spajala ista težnja, a razdvajala različitost umjetničkoga integriteta – od promišljene scenske estetizacije preko čiste, sirove scenske katarze do potpune vokalne letargije.
Gisela João
Portugalska fado zvijezda Gisela João na Drugoj godbi ponudila je upravo ono što suvremena publika, odgojena na zapadnoeuropskom pop-senzibilitetu, traži od fada – savršeno artikuliranu, vokalno besprijekornu i emotivno pristupačnu interpretaciju. Njezin glas posjeduje specifičnu i impresivnu boju, sposobnu prenijeti fragilnu sentimentalnost koja u jednom trenutku prerasta u delikatnu intimnost, a već u sljedećem u uzdižući, dramatični intenzitet. Prateći je bend bio zbijen i uigran, a zvuk citre koji se probijao kroz topli bas ili kroz aranžmane s klavirom, sintesajzerima i elektroničkim udaraljkama zavodio je slušatelje svojom tehničkom sinkronizacijom. Izvedba Gisele João, pri kojoj je prevladavao materijal s posljednjega albuma „Inquietação“ (2025), neosporno je zvučala zanimljivo. Na „zanimljivosti“ njezina nekonvencionalnost (o)staje, bez tendencije da ide dalje. „Inquietação“ u svojoj suštini nije fado album, već reinterpretacija deset klasika portugalske popularne glazbe čiji nosivi dio (šest pjesama) potpisuje legendarni José – Zeca Afonso. Iako João ističe da ovim konceptom želi odati počast autorima koje cijeni te slaviti važnost slobode u kapitalističkom društvu težeći socijalnoj jednakosti, njezina se pozicija ne može usporediti s revolucionarnim proturežimskim otporom koji je Afonso, ne samo iznosio u svojim skladbama, već istinski i živio. Interpretirati Zecu Afonsa prevelik je zalogaj i za mnogo iskusnije glazbenike. Afonso nije bio samo kantautor, već simbol borbe protiv diktature, osoba čiji je saudade bio pokretačka snaga za stvarne društvene promjene. Njegove šansone prožete ogoljenim nabojem ispunjavaju slušatelja složenom mješavinom osjećaja, pri čemu je ravnodušnost nepojmljiva. S druge strane, gledajući Giselu João iz prvoga reda, djeluje kao da je njezin „pop fado“ ponajprije komotno, estetski ugodno i prihvatljivo uporište. Dok kritičari hvale „snažne emocije“ koje unosi, iz neposredne blizine njezina mimika i geste djeluju suviše teatralno; iako bi Giselu sigurno svako kazalište rado imalo u svom ansamblu, toj dramatičnoj izvedbi nedostaje iskrenosti. Pjevati revolucionarne poetske manifeste iz razdoblja o kojima je učila na satovima povijesti u konačnici se svodi na puko prepričavanje prošlosti. U odnosu na ono što je Afonso doista proživljavao i živio, João, čiji se vokalni kapacitet ne može osporiti, igra ulogu podsjetnika na legendarnoga glazbenika. Slušajući je, svatko imalo upućen u Afonsov opus, imat će njega pred očima, pri čemu se ona pretvara u estetsku sjenu koja evocira uspomenu na tog velikana. Njezine su interpretacije prilagođene široj publici, ali upravo su time izgubile težinu koju su imale izvorne. Svojedobno je Afonso rekao: „Kad počnemo izmišljati alibije kako bismo opravdali svoj konformizam, onda je sve upropašteno“. Stjecanje slave isključivo na reinterpretacijama daleko slavnijih i izvornijih autora, bez ijedne jedine vlastite autorske skladbe, ne može se nazvati drukčije osim umjetničkim konformizmom. Govoriti s pozornice o socijalnoj jednakosti, dok se istodobno profitira na tuđem naslijeđu također djeluje promašeno. Pomanjkanje autentičnosti i nepatvorenosti posebno je uočljivo kad nakon nje na scenu stupi Lagon Nwar s Ann O’aro, koja nema potrebu vizualno se isticati jer iz nje pršte emocije koje nosi u sebi.
Sušta suprotnost Giselinoj pronicljivoj estetici bio je nastup kvarteta Lagon Nwar, koji je promovirao istoimeni album iz 2025. Postava koju čine Marcel Balboné (vokal, bubnjevi, koundé), Quentin Biardeau (tenor-saksofon, klavijature), Valentin Ceccaldi (bas) i Ann O’aro (vokal) koristi jazz isključivo kao privremenu točku susreta, a ne kao fiksni žanrovski okvir. Katedrala Šiške bila je puna, barem u prvim redovima u kojima se publika, generacijski mlađa od one na fadu, automatski inkorporirala i prepustila uskovitlanom udaru zvučnih valova. Ono što Lagon Nwar izvodi na sceni nadilazi puku glazbenu izvedbu; zajedno čine intenzivno, nesputano izvorište različitih glazbenih krajolika koji se spontano i gotovo suludo isprepliću, ostajući pritom ravnopravni, dok se njihove priče izmjenjuju i nadopunjavaju. Fragmenti melodija i zvučnih kolaža nizali su se slojevito jedan na drugi te su pred publikom i s njome zaživjeli u punokrvnoj formi. U pratnji Valentina Ceccaldija na basu, Marcel Balboné varijacijom bubnjeva i perkusija stvarao je ritmički ciklon koji je nosio sve pred sobom. Ceccaldi je svojim basom tijekom cijele izvedbe ustrajno održavao stabilnost i dubinu, omogućujući nizanje i promjene tonaliteta. Na tu se ritmičku arhitekturu nadovezivao Quentin Biardeau, koji je izmjenjivao sviranje klavijatura i sintesajzera sa svojim virtuoznim sviranjem tenor-saksofona te time kreirao iznijansirane dionice koje su, ovisno o instrumentu, treperile suptilno poput lahora ili bi pak nalikovale na gromoglasne udare vjetra koji su se odbijali od zidova dvorane Katedrale. Na pozornici je karizmatična pjevačica Ann O’aro spajala ekspanzivnu energiju maloye, lokalnoga glazbenog stila Réuniona, sa snažnim tekstovima na kreolskom i francuskom jeziku. Istodobno se izražava glasom i pokretima tijela, što je postalo prepoznatljiva odrednica njezinoga stila. Sloboda glazbenoga izražavanja Lagon Nwar do savršenstva je tehnički precizno izvedena improvizacija afro-jazza, folka, kreolske tradicije, elektroglazbe i popa. Zaziranje od mehaničke rutine svojstveno je svakome od njih, no najizraženije je kod Marcela Balbonéa. Taj svestrani glazbenik istodobno je vrsni bubnjar, perkusionist i darovit vokalist; kombinira palice, ali i prste i ruke dok udara po kalabašima i bendreu, a svojim smirujućim vokalom miješa jezike bissa i mooré. Ritmička je sekcija bila toliko zarazna da je atmosfera prerasla u spontani glazbeni događaj u kojem su participirali apsolutno svi – od glazbenika do publike. Interakcija glazbenika s publikom ključni je element svakoga uspješnog nastupa uživo jer gradi most koji povezuje izvođača i slušatelja, pri čemu je već uvriježena verbalna komunikacija, glazbena suradnja u smislu poziva i odgovora, kao i fizička prisutnost i govor tijela glazbenika. Specifičnosti i upečatljivosti nastupa Lagon Nwar doprinijela je činjenica da je isključivo glazba predstavljala taj most, koji je u međuvremenu iščeznuo jer je energetska sinkronizacija benda i publike bila gotovo opipljiva. Ritmovi su se ubrzavali, glasovi i jezici stapali, a njihova intenzivna, hibridna glazba spajala je očaravajuće ritmove, elektroničke nijanse i instrumentalnu upečatljivost, nudeći omamljujuću fuziju, koja je osvajala publiku. Lagon Nwar pretvorio je koncert u jedinstveni glazbeni i nadasve nepredvidljivi spektakl.
Glazba se stvarala i mijenjala u sekundi, pokreti tijela Ann O’aro povremeno su djelovali poput ritualnoga plesa, no većinom su bili spontani i nekoordinirani, dok su pri instrumentalnim dionicama pokreti bili u krajnjem nesuglasju s glazbom. Nitko nije mario za to, ona ponajmanje, jer je bio evidentan poriv da nagomilani bijes izbaci iz sebe. Ann se borila s imaginarnim demonima na pozornici, u više navrata otrčala u publiku i plesala među njom zračeći nevjerojatnom količinom energije. S druge strane, pri vokalnim izvedbama bila je maksimalno fokusirana, a njezin je glas varirao od nježnoga do odrješitoga. Nakon „sumanutoga“ plesa na pozornici, smirenost, jasnoća i intenzitet njezinoga glasa bili su fascinantni. Njezin glas i interpretacija ekspresivno su odražavali sve njezine emocije, tugu i bijes te ih je bilo nemoguće ne upiti. Svaki nastup oslobađa je iz okova koje vuče za sobom, stoga želi pokazati publici sva svoja lica – od razigranoga djeteta i ranjene djevojčice do hrabre i beskompromisne žene. Međuigra njezinoga vokala i saksofona nije bila uvježbana te vjerojatno pri svakom nastupu vizualno izgleda drukčije, ali su se nadopunjavali poput savršenoga jam sessiona. Ann O’aro pritom nije bila u potpunosti mirna, već rasplesana u skladu s glazbom koju su izvodili. Njezin duet s Balbonéom nalikovao je vokalnoj razmjeni iskustava i prošlosti njihovih domovina, pri čemu je njegov iscjeljujući glas na jezicima bissa i mooré u potpunosti rezonirao s O’arinim snažnim kreolskim stihovima. Simbolizirali su dva globalna putnika koji su se slučajno sreli i u potpunosti razumjeli unatoč jezičnim razlikama. Istodobno su Biardeauov saksofon i sintesajzer razgovarali s Ceccaldijevim basom, ilustrirajući koliko je glazbena kategorizacija nebitna u odnosu na premošćivanje naoko nepremostivih granica.
Bobo & Behaja
Nakon glazbenoga spektakla Lagon Nwar te pod dojmom katarzične izvedbe Ann O’aro, završetak večeri pripao je francusko-madagaskarskom bendu Bobo & Behaja, koji čine Malala (vokal), Maxime Bobo (saksofon), Behaja (gitara), François Rosenfeld (bas) i Gérard Rakotoniaina (bubnjevi). Bend je stigao s velikim kapitalom i svježim debitantskim albumom „Aia Haja?“ (2026), koji je u međunarodnoj kritici najavljivan kao neviđeni hibrid free jazza, garage rocka i tsapikyja – specifičnoga, iznimno brzoga psihodeličnog stila s jugozapada Madagaskara. Za lokalne stanovnike povezanost između atmosferične glazbe i ceremonije vjenčanja ili sprovoda predstavlja dio svakodnevnog života. Tsapiky, koji u sebi spaja južnoafričku pop-glazbe s lokalnom madagaskarskom tradicijom, nije ograničen niti na jednu etničku pripadnost te se svatko može osjećati povezanim s njime. To je glazbeni stil, koji svojim nevjerojatno brzim skladbama potiče emocionalno izražavanje i kolektivno tjelesno sudjelovanje, čime okuplja zajednicu te briše međugeneracijske granice. Zvuk je iznimno glasan i energičan, a nesputanost glazbe ne splašnjava, već može potrajati danima, pri čemu ponavljanje osnovnoga motiva izaziva stanje transa. Francuski saksofonist Maxime Bobo, strastveni ljubitelj tsapikyja, više od desetljeća putuje na Madagaskar, istražujući lokalne stilove kako bi stvorio novi oblik tsapykija u kombinaciji sa saksofonom, istodobno duboko ukorijenjen u tradiciji i osvježen suvremenošću. U tom novom obličju osjeti se tendencija da saksofon preuzme nosivi dio, prihvaćajući gitaru, koja je zaštitni znak žanra, kao optimalnoga suigrača. Njihovo natjecanje pri ekspresivnosti i snazi izričaja osiguralo je izuzetno brz tempo s neumoljivim ritmičkim zamahom, dok su ciklički gitarski obrasci održavali publiku u konstantnom pokretu. Kaskada neumoljivih ritmova bubnjara Gérarda Rakotoniaine i probojne bas-linije Françoisa Rosenfelda doista su nudile temelj delirično glazbeno putovanje. Izgrađeni oko repetitivnih struktura, neumorni saksofon, distorzirana gitara, bas i bubnjevi nadmetali su se svojom virtuoznom energijom kako bi svojom žestinom ponijeli publiku. Pozornica je prštala oštrim ritmovima, dok je vrtoglavi tempo u potpunosti zaokupio publiku koja je gubila moć percipiranja ičega osim nagona za ples. Bez obzira na to koliko brza i žestoka postala, ova je glazba u svojoj instrumentalnoj srži genijalna, plesna i zaista katarzična. Kontekst produljenog transa i ritmičkog intenziteta u kombinaciji s improvizacijom jazza i rocka jedinstven je glazbeni izričaj kojeg su kreirali Bobo i Behaja.
Taman kad bi glazba ponijela, vokal, inače uobičajen za tsapiky, srušio bi sve. Umjesto ekstatične izvedbe divljega i snažnoga vokala karakterističnoga za tsapiky, vokalna izvedba i scenski nastup pjevačice Malale nisu bili dorasli brzini i silini glazbenika. Otkad je kročila na pozornicu njezin izraz lica odavao je nezainteresiranost i nemotiviranost, ostavljajući dojam da tek rutinski odrađuje nastup. Umjesto scenske prisutnosti i vokala koji je trebao prenositi intenzivne emocije, fokus pjevačice bio je usmjeren isključivo na njezin pareo, vezan oko struka, te je umjesto na izvedbu, pazila da joj ne padne. Njezina vrtnja bokovima pored savršenih glazbenika možda je trebala dodatno nagnati publiku na ples, no dvorana je plesala i mimo nje. U konačnici, njezina je pojava i inertna izvedba narušavala potpuno prepuštanje fascinantnim zvukovima. Bend bi ostavio neusporedivo snažniji dojam da je bio u potpunosti instrumentalan. Nakon glasa Ann O’aro, koji je bio obojan emocijama, puko odrađivanje slabašnoga glasa pjevačice sastava Bobo & Behaja kao da je imalo za jedini cilj najaviti publici da se bliži kraj trećeg dana festivala te da je vrijeme za prisilni povratak u realnost. Njezina je indolencija nadvladala samu glazbu te je publika počela odlaziti prije kraja koncerta, ostavljajući bend da u gotovo praznom prostoru završi svoj izvanserijski glazbeni poduhvat.
Neobična večer trećega dana Druge godbe ponudila je dragocjenu lekciju iz teorije izvedbe i sociologije festivalske publike. Revitalizacija tradicijske glazbe nikada se nije mogla svesti na puko „pakiranje u suvremeno ruho“ ili estetski konformizam prilagođen široj publici. Ona predstavlja pitanje spremnosti na rizik i potpunu ogoljenost na sceni. Gisela João ponudila je vokalno besprijekoran, ali u konačnici pragmatični „pop-fado“ – estetsku sjenu koja prepričava portugalsku burnu prošlost sa sigurne, komotne, ugodne i prihvatljive distance. Bobo & Behaja samo su primjer kako pogrešan izbor vokala može srušiti iznimno moćan i kreativan glazbeni projekt. Između Gisele João i Bobo & Behaja, jedini stvarni pobjednici večeri bili su Lagon Nwar, koji su svojom slobodom glazbenoga izražavanja i intenzivnom, hibridnom glazbom, dokazali da se tradicija ne ukrašava niti objašnjava, već se proživljava. Publika ne oprašta iluziju autentičnosti, čak ni kada joj se pruži u najbržim tropskim ritmovima.
