Zagrebačka ljetna večer počela je laganom kišicom, taman da ugodno osvježi more ljudi koje se penjalo, sada novim, zrihtanim Schlosserovim stubama. Baš kao nekad u dane stare slave na zasigurno najljepšoj pozornici na otvorenom u Zagrebu – na zelenoj Šalati. Treba dodati da je prije točno 30 godina Haustor održao svoj posljednji koncert na festivalu Zagreb gori upravo na toj pozornici. Sinoćnji koncert je bio rasprodan i tražila se karta više. No, nemojmo se zavaravati, Šalata ne radi u punom kapacitetu. Još od potresa dvije velike tribine nisu u funkciji.
Do izlaska Rundeka i Ekipe na pozornicu u 20.50h kiša je prestala padati. Nastup su otvorili s pjesmom Tranzit s upečatljivim pozdravnim stihom „Nisam znao da ću tako brzo opet biti u Zagrebu“, a nastavili s plesnom Tamni jorgovan i Sadimo lan. U ovom prvom dijelu koncerta našao se i veliki hit Ruke, doduše u nešto laganijoj varijanti. Tada je Rundek podsjetio na borbu za zaštitu prirode, poglavito rijeka Une i Drave. Predstavio nam je novu pjesmu Rijeka napisanu upravo u vrijeme borbe za zaštitu vrela Une, a treba dodati da mu se na toj skladbi pridružio gitarist Marko Marić. Tada su na pozornicu izašli aktivisti i aktivistice i rasprostrli dva transparenta s porukama: „Stopa megafarmama! Spasimo Hrvatsku!“ i „Ne… pilićarskoj eko bombi“. S tim snažnim porukama završio je svojevrstan prvi dio koncerta. Koliko sam mogao primijetiti publika se sastojala od svih godišta – od tinejdžera koji su skakali u prvim redovima, do novovalne generacije na tribinama.
Koncert na Šalati najavljen je kao obilježavanje 41. godišnjice jednog od najvažnijeg novovalnog albuma na našim prostorima – Bolera. A kada se Rundeku na pozornici pridruže i originalni članovi upravo iz tog perioda – Zoran Zajec Zexa na gitari i Damir Prica Capri na saksofonu – obožavatelji Haustora moraju doći na svoje. Kultni treći album Haustora objavljen je 1985. godine, a obilježili su ga zaista bezvremenski hitovi. Sinoć je s Bolera odsvirano sedam od osam pjesama koliko ih se nalazi na albumu (nije odsvirana jedino istoimena pjesma Bolero). Sve je krenulo s Enom dok su se u pozadini na video zidu vrtjeli slike članova Haustora iz osamdesetih s čuvenom naslovnicom koja podsjeća na melankoličan lik popularnog strip junaka Corta Maltesea. Nastavilo se s Ja želim i, osobno jednom od najdražih, TV man – pjesma u kojoj posebno do izražaja dolazi poznata Rundekova slikovitost stihova pomoću kojih evocira slike mokrih zagrebačkih ulica: „počela je sitna kiša, hladne su ulice, ljudi u domovima prate program“ i onda stih od kojih me prođu trnci: „a ja sam ko uvijek kad si blizu, ponovo gizdav i jak“.
Na Take the Money and run Rundek me strašno podsjetio na Davida Byrnea s albuma uživo Stop Making Sense, dok su se moćni Sejmeni spojili s nekoliko pjesama u kojima je odisao aktivistički duh i filozofija Henryja Davida Thoreau – Ay Carmela, Revolucija počinje na tanjuru i New world. Potom smo se ponovno vratili u osamdesete ovog puta na četvrti crveni album Haustora iz 1988. godine – Tajni grad. Na pozornicu su se vratili Capri i Zexa i odsvirali četiri pjesme s ovog albuma. Sve je krenulo s pjesmom Tajni grad, a onda se prelilo u ekstazu. Već na prvim taktovima Uzalud pitaš publika je bila u deliriju. Slijedile su Bi mogo da mogu i Ula Ulala i mogu definitivno reći da je ovaj trenutak bio vrhunac koncerta. Dok su Capri i Zexa ovim pjesmama davali izvornu energiju, Ekipa je pružila neopisivu svježinu. Time je glavni dio koncerta završio oko 22.30h.
Za bis su ostavili još dvije Haustorove uspješnice Šejn i Šal od svile. Cijela Šalata je tada pjevala u glas „Kapi s oboda, sada padaju na uže i gun, ja sam slobodan“… Treba dodati kako su upravo ovdje puhački segmenti izrazito došli do izražaja. Nakon točno dva sata i 20 pjesama, s hrpom Haustorovih hitova, ovaj glazbeni vremeplov vratio nas je u sadašnjost sa slatkim okusom u ustima. Na kraju nam se Darko Rundek zahvalio što smo na zelenu Šalatu došli bez šnicla! Savršenost glazbenog izričaja, uz originalne članove Haustora, upotpunjavali su: virtuoz Igor Pavlica na trubi, Ana Kovačić na saksofonu, Roko Crnić na basu, Silvio Bočić na bubnjevima i Miro Manojlović na udaraljkama.
(p.s. kišica je počela padati upravo u trenutku kada je koncert završio)