Vrhunski glazbenici iz više bendova, žanrova, ali i država, okupljeni pod zajedničkim nazivom The Strange, nakon godinu dana pauze počastili su 15. siječnja 2026. zagrebačku publiku već tradicionalnim nastupom u Vintage Industrial Baru.
Unatoč solidno popunjenom prostoru, koncert je zadržao intimnu klupsku atmosferu, a profesionalnost i očiti užitak glazbenika na pozornici bili su zarazni. Iako se u medijskom prostoru često susreću izvještaji koji se oslanjaju na „prazne floskule“ i hiperbole, bez dubljega konteksta i usporedbi s bendovima poput Tindersticksa, Calexica ili The Walkaboutsa, izvedba The Strangea zaslužuje detaljniju analizu.
Prošlo je više od trideset godina, točnije trideset i jedna, otkako je glas Chrisa Eckmana prvi put odjeknuo zagrebačkim klupskim prostorima – 1995. godine The Walkabouts su gostovali u Jabuci. Otad se mnogo toga promijenilo: i bend i kultni klub potiho su se ugasili, dok je Chris nastavio graditi karijeru u različitim smjerovima – od vođenja izdavačke kuće Glitterbeat Records i sudjelovanja u programskom odboru festivala Druga godba, preko sedam samostalnih albuma, do Dirtmusica i, naravno, The Strangea.
The Strange spadaju u kategoriju unikatnih bendova koji su u 22 godine djelovanja objavili dva albuma i jedan EP („Nights of Forgotten Films“, 2004; „Echo Chamber“, 2018; „Not Now Not Ever“, 2021), dokazujući da kvantiteta nije presudna za trajni utjecaj. Njihovi albumi nemaju mega-hitove, ali autentičnost i dosljednost čine ih trajno relevantnima.
Formacija u Vintageu ponudila je presjek zvuka koji je s vremenom prestao biti isključivo „američki“ i postao izrazito europski, pa i lokalni. Članovi benda zajedno čine kanon kreativnoga intenziteta, a njihovi albumi ne prikazuju samo njihov svijet, već ga definiraju.
Njihova je priča u potpunosti utkana u glazbu. Nema slabih nastavaka, nema kalkulantskih zaokreta ni pokušaja prilagodbe trendovima. Upravo zato inkorporirali su se u rock mitologiju – iskreni, nepretenciozni i preinovativni. Iako se postava mijenjala, a Dalibor Pavičić ostao jedina veza s izvornim Bambijima, okosnica benda ostala je stabilna. Riječka ekipa iz My Buddy Moosea (Luka Benčić, Matko Botić, Jasmin Đečević i Ištvan Širola) dodatno je obogatila zvuk, dok je brass sekcija Soldiers of Love (Andrej Jakuš i Ozren Žnidarić) dala prepoznatljivu dimenziju.
Dva benda, jedan kantautor i brass sekcija pretočili su različite pozadine u homogen i duboko skladan zvuk. The Strange nadilaze žanrovske etikete – međukulturalni indie rock dovoljan je naziv za njihov ekspresivan i dinamičan izričaj. Kreativna sloboda važnija im je od komercijalnog uspjeha pa njihova glazba ostaje iskrena, nefiltrirana i neopterećena očekivanjima.
Njihova estetika savršeno korespondira sa Schellingovom tezom o umjetnosti kao prostoru u kojem se stapaju sloboda i nužnost, svjesno i nesvjesno, istina i ljepota. Glazba The Strangea gradi zatvoren, autonoman svijet u kojem se ta filozofija doživljava, a ne samo razumije.
Doživjeti takav kalibar glazbenika u klupskom prostoru posebna je privilegija. Atmosfera je podsjećala na najbolje jazz klubove, gdje se glazba događa „oči u oči“, a energija izvođača stvarala je intenzivan doživljaj neovisan o brojnosti publike.
Bend je nadmašio i vrlo dobar nastup iz 2024. godine. Set-lista je obuhvatila pjesme s oba albuma i EP-ja – „Nights of Forgotten Films“, „Tonight, I Will Say Anything“, „Last Summer“, „Lonesome Rider“, „Coming Undone“, „See It in the Dark“ – te obrade „Age of Consent“ (New Order), „Villiers Terrace“ (Echo & The Bunnymen) i „Rock and Roll Friend“ (The Go-Betweens), kojom je koncert zaključen. Izvedene su i novije pjesme: „Living on the Coast“, „Hiding in Plain Sight“, „Bone Dry Road“ i „Still Call You Baby“, koje najavljuju treći album.
Unatoč moćnom zvuku osmeročlanoga sastava, Eckmanov glas ostaje središnji instrument. S vremenom je dobio na teksturi i dubini, poput sedimentne stijene ispisane slojevima iskustva. Tragovi The Walkaboutsa i dalje su prisutni, ali u novom kontekstu dobivaju širi, gotovo kinematografski zamah. Na trenutke je podsjećao na „slovenskoga Nicka Cavea“ – izvođača koji pjesme ne interpretira, već ih utjelovljuje.
Širina izričaja ponekad sprječava potpunu kompaktnost kakvu imaju Tindersticks ili Calexico, no upravo ta blaga fragmentiranost i sirovost ostaju jedna od najvećih snaga benda.
Iako su svi instrumentalisti pojedinačno besprijekorni, zvučna slika povremeno ostaje heterogena, a u zasićenim trenucima Eckmanov bariton povlači se u drugi plan. Ipak, riječ je o svjesnom estetskom izboru – schellingovskom trijumfu autonomne umjetnosti.
Posebno mjesto pripada Andreju Jakušu. Jedan je od onih glazbenika koji svojom energijom i tonom mogu potpuno transformirati zvučnu sliku benda. Njegova truba nije ukras, nego ključni spojni element zvuka. Stilom podsjeća na desert noir Calexica, mekoćom tona na Chet Bakera, a atmosferičnošću na Nils Pettera Molværa. Poput Ibrahima Maaloufa, trubu koristi kao medij za stvaranje emocionalnog prostora. Bez njegove trube, The Strange bi bio izvrstan indie rock bend; s njom postaju filmska glazba za prizore koji se odvijaju u svijesti slušatelja. Njihova bit nije u neuhvatljivosti, već u onom specifičnom, statičnom noir-senzibilitetu koji vrijeme ne mjeri napretkom, već silinom sjete.
Neovisno o „gužvi“ na pozornici, njihova je izvedba odražavala iskrenu povezanost i rijetku neposrednost. Skromnost kojom su zahvaljivali publici dodatno potvrđuje da se radi o glazbenicima koji veličinu ne mjere statusom, nego intenzitetom doživljaja.
