for-the-record

3 / 5
For the Record: Blue Öyster Cult – „Cultösaurus Erectus“

For the Record: Blue Öyster Cult – „Cultösaurus Erectus“

Promjena nije nešto negativno. Dapače, promjene mogu biti izrazito dobre za nečiji kreativni proces. Ponekad ipak treba isprobati nešto novo, nepoznato. Nešto što nas uhvati nespremne, ali nas istovremeno drži budnima i aktivnima. Ponekad se takva odluka isplati i dovede do novih spoznaja. Blue Öyster Cult nije nažalost imao tolike sreće. Njihov „Mirrors“ neuspjeli je pokušaj probijanja u komercijalne vode zapostavljajući pritom njihov tad već prepoznatljivi mračni zvuk. Nasreću, opametili su se pa su se već na idućem albumu vratili svojim poznatim zanimacijama. Ime njihovog uskrsnuća? „Cultösaurus Erectus“.

For the Record: Florence + the Machine – „High as Hope“

For the Record: Florence + the Machine – „High as Hope“

U svačijoj karijeri ima uspona i padova. Iako se to uglavnom odnosi na samu glazbu – neki ljudi su dosta jednostavni – zna se itekako odraziti i na način na koji je ona snimljena. Dok je na prva dva albuma imala kvalitetnu i vrlo bombastičnu produkciju, Florence je podbacila na „How Big, How Blue, How Beautiful“. Nasreću, ponešto se i naučilo na pogreškama pa se opći dojam donekle popravio na „High as Hope“.

For the Record: Pink Floyd – „Wish You Were Here“

For the Record: Pink Floyd – „Wish You Were Here“

Svašta bi se moglo reći o Pink Floydu, no sve je to već odavno poznato. Ta govorimo o najvećem progresivnom bendu današnjice. Međutim, ipak postoje neke stvari koje su ponekad zapostavljene, osobito kad krenu rasprave što je njihovo najbolje djelo koje se praktički uvijek svedu na „The Dark Side of the Moon“ i „The Wall“. Koliko god obožavam „The Wall“, bilo bi vrlo subjektivno reći da im je to bio kreativni vrhunac. Tu čast ipak ima „Wish You Where Here“.

For the Record: The Jimi Hendrix Experience – „Electric Ladyland“

For the Record: The Jimi Hendrix Experience – „Electric Ladyland“

Posljednji uradak benda The Jimi Hendri Experience – niste valjda mislili da je Jimi Hendrix nastupao solo? – legendaran je u analima rocka. „Electric Ladyland“ smatra se Hendrixovim najboljim albumom, osobito uzevši u obzir granice vlastite glazbe koje je htio pomaknuti. Nažalost, istu takvu reputaciju nema i među fanovima dobre produkcije. Nije zlato sve što sja, a ovaj album nimalo ne blista. Što bi u ovom slučaju to trebalo značiti? Možda se dosjetim nečeg pametnog do kraja teksta.

For the Record: Queen – „Innuendo“

For the Record: Queen – „Innuendo“

Postoji mnogo tvrdnji i stavova. Nekih točnih, a nekih bome i krivih. No, jedno je sigurno. Ako ne volite Queen i glas Freddieja Mercuryja, nešto s vama nije u redu. To je barem moj stav, bio on kriv ili točan. Vjerojatno potonje. Najbliže plemstvu što je rock ikad imao, odavno je odsutno sa scene. Barem nam je ostala njihova glazba. Čak i ona ne toliko veličanstvena. Ipak treba biti realan i priznati da nije cijeli njihov opus bio hvalevrijedan. Osobito ako govorimo o kasnijoj fazi. Posljednji album za Freddiejeva života, završio je karijeru Queena na vrlo melodramatičan način. Šteta što album nije propratila i prikladna produkcija.

For the Record: Funkadelic – „Free Your Mind… and Your Ass Will Follow“

For the Record: Funkadelic – „Free Your Mind… and Your Ass Will Follow“

Nema sumnje da je proces snimanja albuma kreativno vrlo zahtjevan. Treba imati živaca, inspiracije, volje, discipline i motivacije. Dakle, definitivno nije za svakoga. Vjerojatno nije ni za svaki bend. Postoji bezbroj načina na koje se cijelom zadatku može postupiti, no jedno je sigurno. Koliko god glazba bila odlična, biti nadrogiran prilikom snimanja albuma nije (uvijek) najbolja ideja. Želite dobar primjer? Nema boljeg od Funkadelica i njihovog „Free Your Mind… and Your Ass Will Follow“.

For the Record: Iron Maiden – „Iron Maiden“

For the Record: Iron Maiden – „Iron Maiden“

Iako osnovan davne 1975. godine, nema sumnje da je Iron Maiden, uzevši u obzir godine staža, izrazito vitalan, a bome i uporan bend. Naravno, do poznate postave kad su se čula pluća Brucea Dickinsona trebalo je proći nekoliko godina. Što je bilo prije toga? Znatno grublja i ipak malo manje sofisticirana faza Paula Di'Anna. Nasreću, trajala je samo dva albuma prije negoli je ipak zamijenjen nekim kompetentnijim. Znatno kompetentnijim. Treba priznati da je pitanje što bi dalje bilo s metalom da nije bilo njihovog prvog albuma „Iron Maiden“. No, ta ostavština se nažalost ne odnosi i na sam zvuk albuma.

For the Record: Opeth – „Damnation“

For the Record: Opeth – „Damnation“

Album koji ide ruku pod ruku s „Deliverance“ – inače dvije polovice predviđenog, ali nikad ostvarenog dvostrukog albuma – „Damnation“ jest antipod svemu što je prije spomenuti utjelovio. Makar se da pretpostaviti da se to očito tiče glazbe, odnosi se i na pristup zvuku. Za razliku od „Deliverance“, ovaj album i u originalnom je obliku posjedovao dobru dinamiku – čak i bolju ako ste imali priliku čuti ploču. No, master iz 2015. godine pokazao je da i tu može biti napretka.

For the Record: Black Sabbath – „Paranoid“

For the Record: Black Sabbath – „Paranoid“

Black Sabbath možda jest počeo postavljati temelje za vlastiti zvuk – a i ostatak žanra – na svom prvom albumu, ali tek na drugom je razvio zvuk po kojem će ga većina publike uvijek moći prepoznati. Bend zaslužan za indoktrinaciju svakog metalca, a osobito onih opsjednutih doomom i sludgeom, nikad nije osvajao vrhunskom produkcijom i jasnim zvukom, već sirovošću istog. Vrlo očit primjer je „Paranoid“.

For the Record: Frank Zappa – „Apostrophe (')“

For the Record: Frank Zappa – „Apostrophe (')“

Frank Zappa jamačno je bio jedan od prvih pravih ekscentrika u rocku. Također je bio i dosta svestran što se moglo vidjeti po njegovoj opsežnoj diskografiji, mada je i „opsežno“ vrlo nedostatna riječ za količinu materijala koju je izdao za života. Bilo je tu svega i svačega, od rocka i jazza pa do klasike i avangarde. Štogod vam srce poželjelo, on se u tome vjerojatno okušao. Unatoč njegovoj produktivnosti, većina diskografije nije bila ni približno komercijalno uspješna kao u nekih drugih, „lakših“ izvođača. Ipak je trebalo imati podosta živaca za većinu njegova opusa. Naravno, postoje i iznimke, a među njima je „Apostrophe (')“.