Specijal

"The world was made up of this brotherhood of man..." - o Njoj u svijetu glazbe

"If you're a girl, you have to play the game. You're allowed to be pretty and cute and sexy, but don't act too smart. Don't have an opinion that's out of line with the status quo. You are allowed to be objectified by men and dress like a slut, but don't own your sluttiness. And do not, I repeat, do not share your own sexual fantasies with the world."

Iza nas je još jedan Porin koji, po običaju, ne registrira ono što se zaista događa na našoj sceni. Ovo bi mogla biti još jedna tirada o glazbenoj nagradi koju su kolege s drugih portala dovoljno dubinski i kvalitetno secirali da bi bila šteta da na nju trošim svoje dragocjeno vrijeme. Zanimljivije se stvari događaju na nacionalnoj razini, gdje Istanbulska konvencija već tjednima uzburkava duhove.

Ne, žene neće masovno postajati muškarci i obrnuto, sumnjam da itko baš izgara od želje da bude "x" spola, a teško i da ćemo zateći vlastite sinove u vrtiću da nose haljine. Ne znam kako ću se osjećati ako i kad takve pojave postanu uobičajene, ali to je manje bitno jer ono što konvencija naglašava jest zaštita od nasilja u obitelji i razbijanje tradicionalnih rodnih uloga, što se u Hrvatskoj ionako već događa. Tu bih s ovom temom stao; no želim se osvrnuti na to kako ta rodna ili spolna ravnopravnost kotira u glazbenom svijetu.

Možemo pretpostaviti da "Kraljica popa" Madonna, kad izjavljuje rečenice s početka ovog teksta, zna što znači biti žena u glazbenom svijetu. U njemu se desetljećima šutjelo o raznim oblicima diskriminacije i nasilja s kojem su se one susretale: fizičko zlostavljanje, slabije plaće i ugovori nego kod muških kolega, seksualno iskorištavanje, seksualizacija njihovog imidža, diskriminacija onih koje se nisu uklapale u stereotipe žene-glazbenice, uskraćivanje prestižnih nagrada, nedovoljna zastupljenost na festivalima... Žalosno je da se s tim pojavama redovito susreću i dan-danas, kao da društvo i zakonodavstvo po tim pitanjima nisu nimalo napredovali.

Bilo je strašno slušati i čitati o slučaju Rihanna-Chris Brown, gdje se slavna pjevačica nije mogla osloboditi utjecaja agresivnog repera, i to sve naočigled javnosti. Žene su, izgleda, napokon rekle "dosta" prošle godine, nakon što su se razotkrile gadosti koje je redatelj Weinstein činio nad ženama iz filmskog šoubiznisa tijekom godina. Uslijedile su i izravne i neizravne optužbe glazbenica, a svoja su iskustva s javnošću podijelile i glazbenice iz "alternativnog" miljea (Björk, Alice Glass iz Crystal Castles...) koji slovi kao liberalniji, s manje slučajeva silovanja i drugih oblika zlostavljanja - a to se pokazalo potpuno neistinitim. Ne pretjerujem kad zaključujem da su optužbe za silovanja i ispovijesti žrtava iz glazbenog i filmskog svijeta obilježile 2017. godinu u šoubiznisu. Hrvatska sasvim sigurno nije iznimka u ovome, no o tome se još uvijek ne priča. Stranice žutih portala su, međutim, u posljednje vrijeme ispunjavali članci s "insajderskim" pričama o zabavama domaćeg jet-seta, na kojima bogate biznismene "zabavljaju" upravo poznate hrvatske pjevačice. Svaki se, pak, članak držao maksime "nomina sunt odiosa" iz tko zna kojeg razloga, no ako je sve to što se piše istina, onda smo i po ovom društveno važnom pitanju u zapećku Europe, možda i svijeta.

Iznimno aktualno pitanje podjednakih prava obaju spolova postavljeno je i uoči dodjele ovogodišnjih Grammyja, kao i tijekom prošlogodišnje festivalske sezone. Žene su osvojile 17 Grammyja u kategoriji "Album godine" dosad, a nagrada je dodijeljena 59 puta. Još gore stoje po pitanju kategorije "Pjesma godine": drže samo 11 od 59. Kad brojimo albume i pjesme koje su isključivo autorski rad žena ili više njih, rezultati su još porazniji. Ništa manje žene nisu zanemarene ni kad se radi o zastupljenosti na festivalskim lineup-ovima. Članke koje sam imao prilike čitati odnose se uglavnom na poznatije festivale tipa Coachella, na kojima ne samo da nema dovoljno ženskih glazbenica, već se ženskom dijelu publike uručuju letci o "savršenom Coachella looku" koji stereotipizira i napadno seksualizira žene (na ljetne festivale ionako nećete doći zamotani...). Ako promotrimo lineup-ove naših festivala, situacija je uglavnom uravnoteženija što idete prema manjim i "alternativnijim" festivalima. No, ne mogu zanemariti činjenicu da je i INmusic posljednjih godina brinuo o tome i doveo neke od najrelevantnijih glazbenica današnjice: PJ Harvey, Florence Welch sa svojim The Machine, Kate Tempest, a ove godine dolazi i St Vincent.

No, kao i uvijek u ovakvim slučajevima, treba se zapitati o uzrocima aktualnog stanja. Treba li ženama dijeliti Grammyje samo zbog ravnopravnosti? U čemu je "kvaka"? Rade li muškarci jednostavno glazbu sa širim appealom? Čine li većinu žirija muškarci? Hoće li možda i zbog više razloga spolna ravnopravnost na Grammyjima ostati utopija? Možda treba usmjeriti pogled još više prema vrhu. Tko sjedi u uredima velikih diskografskih kuća koje, bez obzira na skromnu prodaju fizičkih izdanja, i dalje grčevito drže uzde glazbenog biznisa? Tko je na čelu velikih koncertnih promotora, ponajvećih moneymakera u svijetu glazbe? Što je, pak, s festivalima? Hoće li se ulaznice jednako prodavati ako se organizatori krenu držati pravila "50:50"? Pred kojom će se pozornicom skupiti najviše posjetitelja festivala? Pitanja je mnogo, i to dobrih pitanja na koje nije lako dati odgovor. Naročito onaj na koji se ženama neće dići kosa na glavi. Nedavna su istraživanja pokazala kako, među 600 Billboard Top 100 hitova u posljednjih šest godina, samo 22 posto njih izvode žene, a samo 12 posto potpisuje te pjesme. Istraživanja "iza scene" kažu da samo 5 posto žena obavlja producentske i slične poslove. Pričamo o SAD-u, situacija je u ostatku svijeta zasigurno još poraznija. Možemo se samo nadati da ostatak glazbene scene gura taj prosjek nabolje. Kako zapravo taj postotak pogurati prema ravnopravnosti? Vrlo teško, mnogo teže nego kod festivalskih lineupova.

Kad malo bolje promislim, naš Porin je relativno inkluzivan! Pogledajte popis nominiranih i osvajač(ic)a. No, tko zapravo mari za Miu Dimšić i Antonelu Doko? S razlogom ih je u jednoj od kategorija nadišla Josipa Lisac. Zato što ima nekakvo "zaleđe"?! Ne, nego jer je svoja, posebna, originalna, nenadmašna u onome što radi na našoj sceni. I ona je imala i ima svoje uzore, no nikad se nije trudila imitirati neku Amy Winehouse svog vremena. Je li iza nje stajao uspješan muškarac ili više njih? Da, ali nitko od njih nije zasjenio njenu pojavu, njenu izvedbu i kvalitetu. I koliko mi je drago što je ona kroz čitavu svoju karijeru prepoznata, žao mi je svih onih žena koje nisu. Naročito onih mlađih koje zaista rade nešto svoje i posebno te se vraški trude probiti do šire publike. Nažalost, nisu jedine. Koliko vas zna za sestru Rosettu Sharpe, koju neki smatraju pravom pionirkom rock'n'rolla? Za Bobbie Gentry, često zanemarenu ikonu countryja i zagovornicu ženskih prava? Za Suzanne Ciani, jednu od "kuma" komercijalne elektronske glazbe? Za Carol Kaye, basisticu koju ste čuli na stotinama bezvremenskih hitova? Opet, lista je duga. Ako znate barem za Mo Tucker, prošli ste. Nekad je za revoluciju dovoljno ako se samo usudiš.

Da se vratim još jednom na Madonnin citat: vladaju li današnje ženske zvijezde svojim "sluttiness" i samim sobom uopće? Taylor Swift, Nicki Minaj, Beyonce? Nekako nisam baš uvjeren u to da su na pravom putu podizanja rejtinga žena u glazbenoj industriji. Čini mi se da to mnogo bolje rade nikad čednija Lady GaGa, do grla zakopčana Lorde i Adele. Alicia Keys bez trunke šminke. St Vincent, koja se slobodnije oblači, no ipak se uglavnom priča o njenoj glazbi. Country zvijezda u stalnom usponu Kacey Musgraves, koja nikad neće postati Taylor Swift. I ova je lista duga.

Donesite nam već jednom tu Glazbenu konvenciju. Krenimo svi iz sličnih startnih pozicija pa da konačno možemo pričati samo o glazbi s velikim i malim "g".