Opaki klasičari: Jean Rondeau
01.05.2019. 12:23
Seks simbol klasične glazbe - ovaj epitet dan je zanimljivoj personi imena Jean Rondeau, koji je za svoj glazbeni put odabrao hipsterski voditi ljubav s čembalom.
Ono što je kroz vrijeme evoluiralo u klavir, u njegovim je rukama još uvijek opak instrument, namijenjen opakim virtuoznim izletima vremenski i stilski u potpunosti neograničenim.
Danas dvadesetosmogodišnji frajer već je sa šest godina odlučio kojim putem u životu krenuti, kada je na radiju čuo zvuk čembala te jasno rekao roditeljima kako i on želi stvarati takve zvukove. Poznato? Naravno, gotovo svaka priča opakih klasičara počinje ovako.
Iza njega su dva studijska albuma, a Washington Post ga je opisao kao "majstora svog instrumenta karizme kakva se rijetko viđa i kod starijih, zrelih glazbenika", te dodali kako je stil njegova sviranja "muški, direktan i višestruko human".
I dok Andreas Ottensamer s vremena na vrijeme na društvenim mrežama pizdi da nije sve u izgledu, da je on puno više od dobro isklesanih trbušnih mišića, Rondeau djelomično njeguje imidž lošeg dečka, kojemu su škare, češalj i britvica nešto egzotično i strano.
Ako je to znak muškosti, kao i kod giganta Aquamana, onda neka bude tako, jer se puno bolje stvari kriju u njegovoj glazbi. Snažan je i odlučan, direktan i bahat, lagano klizi kroz pasaže i prema instrumentu se odnosi začuđujuće nježno dok Bachovom stvaralaštvu daje osobni pečat.
Radi se o njegovom debitantskom albumu “Imagine” na kojemu se usudio intervenirati u baroknu kompleksnost skladbi njegove svetosti što je, začudo, kod zakletih purista klasične glazbe, prošlo i više nego dobro.
Na drugom je albumu udario žestoko I melankolično, i to po djelima dvaju velikana francuskog baroka – Josepha-Nicolasa-Pancrace Royela i Jeana-Philippea Rameaua. U promotivne svrhe je skratio uredio grivu i sasvim mu to dobro stoji.
Ovaj album nije za svakog, samo za one željne velikog divljaštva. Bučna i brza programska djela za čembalo dočaravaju dramatičan ugođaj virtuozne krvi i oluja.
Osim klasične glazbe, formirao je ansambl Note Forget u kojem svira vlastite skladbe u jazz maniri uz improvizacije na klaviru. Sudeći po načinu sviranja, čovjek bi rekao da će osnovati neki black metal bend, no on se odlučio za kompleksnije ritmove I manje agresivne melodije. Samo prividno manje agresivne.
I jedan romantičan Scarlatti za kraj, s trećeg, istoimenog albuma objavljenog u listopadu prošle godine.
Opaki je to klasičar s velikim potencijalom. Ima sve što je potrebno da bude velika glazbena zvijezda, osim malo bolje PR mašinerije i ostatka industrije na kojoj je sada najvažniji dio zadatka da se to i ostvari.