Specijal

O glazbi i ljudima (7)

O glazbi i ljudima (7)

O glazbi i ljudima

Budući da sam bio pomalo odsječen od interneta i ostalih oblika komunikacije do danas, kolumna se objavljuje s pomakom od dva dana, ali nećete mi, nadam se, zamjeriti previše.

Nedjelja je, barem ovdje u Zagrebu, bila prostrla pred nas dovoljno sunca i topline da se ipak malo maknemo iz svojih vila, kuća, stanova i stančića i vidimo malo što se to vani događa. Meni s prozora situacija izgleda jebeno i jedva sam čekao put vanka. Možda sam zrnce previše ekstrovertiran i otvoren ovih dana, a možda sam konačno počeo kopati prema sebi, tko zna, no bilo kako bilo, danas mi se baš dijeli. Kako vezano uz vlastito cijenjeno ime, osim dvije gitarice i ovu kramu od kompjutera na kojem pišem, nemam baš ništa, a fakat mi trebaju moje gitarice i moje tastaturice, s vama mogu danas samo podijeliti – priču. Literarni sastavak na temu koju nam je zadala učiteljica: „Što sam radio prošli tjedan“? Baš mi se čini ovo prikladno jer se hvatam ovih dana u panici oko onoga što će biti. Previše brige oko budućnosti i - op, ode trenutak. Ponekad je dobro napraviti retrospektivu, dobro prosuditi što je bilo dobro, a što loše. I uvijek imati na umu da je loše zapravo nepostojeće, loše je nešto dobro pošlo po zlu. Koje je to zlo i kako ga ispraviti?

Donedavno sam bio obožavatelj vrzinih kola, začaranog kruga, circulus vitiosusa. Dajte da vam dam definiciju začaranog kruga da možemo napraviti malo analogije i da vam možda i pokažem kako se taj stres zapravo manifestira u fizičkoj boli i bolesti, htjeli mi to ili ne. Začarani krug, iliti vrzino kolo kako bi to rekao legendarni prof. Kovač, je poremećaj u organizmu kod kojeg dolazi do problema u funkcioniranju jednog dijela sustava. Taj dio više nije sposoban obavljati svoju funkciju i zato zakazuje. Pošto je organizam izuzetno kompleksno nastrojen, dijelovi se ne mijenjaju «on demand». Dio koji je prvi zakazao započinje zakazivanje drugog dijela sustava i time ubrzava i svoje propadanje i sve skupa se urušava sve brže dok kritični dijelovi sustava ne zakažu i dok duša nije spremna napustiti tijelo. Ovog tjedna sam naučio da je tijelo zapravo savršena reprezentacija vlastite psihe. I ono što radimo psihi, svaki ožiljak, svaka ogrebotina se manifestira na ovaj ili onaj način tjelesno. Ožiljak od posjekotina vidim, ali one od riječi nikad ne mogu. Male boli su signali, umor je signal, tijelo govori da će se spustiti na nižu vibracijsku razinu psihe i vrijeme je da se psiha i entuzijazam malo dignu. Sjetio sam se stare: «Ono si o čemu razmišljaš». Od tada, svjestan svojih mana, dičan na svoje kvalitete, postojim s jednim pitanjem: kako da bude bolje? Počevši od mene, naravno; kako da ja budem bolji, jer što mi vrijedi imat još sedamdeset i tri gitarice ako ja nisam dobar ja, ako ne znam kako ću ih iskoristiti, a ne bih znao iskoristit toliko, za sada, dvije su i više nego dovoljne. I možda je placebo efekt, ali kako se psiha drži, tijelo slijedi bez problema.

Početak tjedna je bio u noti odlaska jer mi se draga spremila put mora i zasluženog odmora i, iako bi mi bilo jebeno se spustit s njom dolje na par dana, nisam skupio dovoljno duplića Stjepana Radića. Nema veze, po meni sve se događa sa razlogom, pa nema potrebe previše se pitati zašto, nego samo glavu gore i vidjeti što se još da napraviti. A da budem iskren, mislim da sam joj već na vrhu glave s teorijama zavjere i globalnim urotama, spiritualnim buđenjem i chemtrailsima. Treba se i od mene odmoriti, tako da mi Radići samo nisu dali da je ometem.

Prošli tjedan sam uglavnom proučavao. Pošto predavanja na faksu nije bilo, a neke veće obaveze nisam zakazao, dosta sam hodao uokolo i dosta čitao. I čudno je zapravo kako je prelijep trenutak spajanja tog znanja iz knjige s onime pročitanim u prirodi i time s nama samima. Moj savjetnik za ovaj tjedan je bio Coelho i moram reći da je jedan od mudrijih na koje sam naišao. Alkemičar je potraga za snom, alkemičar je uvjerenje da je san uvijek u konačnici najbolji, najsretniji i najisplativiji put po kojim hodimo prema sebi. U hodočašću je rekao da su snovi čudni, jako su glasni kada smo djeca i, ako ih slijedimo, ostat će uvijek glasni i - prije svega - jasni. Ako ipak odlučim da valjda netko drugi zna što je bolje za mene od moga vlastitog sna i krenem drugim putem, san postaje sve tiši i tiši, dok ne umre. Ali san ne napušta um, san polako trune u umu i pretvara nas u nesretne, ogorčene i zajedljive ljude. Pošto već nekoliko mjeseci idem prema zrcalnoj suprotnosti od nesretnog, ogorčenog i zajedljivog, moja odluka je donesena: prije svega, bitan je san! Što netko hoće, što misli da treba, što traži, nije toliko bitno kao taj san, ma koji on bio.

U ovome sam tjednu definitivno zakoračio malo bliže tom snu i, iako je nejasan i možda riječima težak za opisati, on je stvaran i na meni je omogućiti tom snu da se razviče glasnije nego ikada jer kako ću išta promjeniti ako nisam vođen snom? Idejom o boljem, idejom o efikasnijem, bezbolnijem, ugodnijem, optimalnijem. Moj san je stvaran i stvarno je lijepo živjeti u ovom razdoblju gdje sve više i više ljudi shvaća da su njihovi snovi stvarni i da, ako vode dobru bitku za svoj san, ne postoji osobe, drveta, zvjeri, zida, bedema, blokova, helikoptera i ratnih brodova koji bi im mogli stat na put. Ali, prije nego krenemo mislima na migove, moramo se prvo zapitati - za što se ja to borim? Što ja to želim stvoriti i ostaviti iza sebe? Jesam li ja svjestan da moj san nije onaj koji završava kad doktor proglasi zadnji otkucaj? Sanjamo za sebe, prenosimo na druge, stvaramo za vječnost. Nije li to poanta svega? Shvatio sam ovog tjedna da puno ljudi sanja samo za sebe i protiv nečega. Shvatio sam da je možda bolje sanjati za sve, za nešto.

Ovog tjedna sam naučio podosta o vezama između ljudi. Shvatio sam da je riječ zaista moćnija od devetmilimitarskog u želudec. Shvatio sam da ljudi previše očekuju od sebe i od drugih. Očekivanja su uništila sve, pa se meni čini da bi ih možda bilo dobro svesti na dva: ja za sebe želim da sam sretan i da na svom putu nikome ne štetim. Mi puno pričamo, ali malo slušamo. Malo razgovaramo iskreno, bez maske supermana neranjivog. Ranjivi smo i frustrirani smo i imamo probleme i na nama je raditi na sebi i biti manje ranjiv, manje frustriran i bez problema. Nikada odgovor za vlastitu sreću ne leži u drugome, jer ako leži, što sam ja onda osim pijavice? I nikada problemi ne leže u drugome, problem je uvijek što smo mi prejebeno inertni dignuti guzicu i malo zarikati na probleme. Nisu problemi strašni, samo se prave važni jer im mi to dopuštamo. Rješenje za krize u vezi: razgovor, dogovor o ostanku ili prekidu i što manje očekivati osim sreće i nikako ne štetiti. Shvatio sam da taj začarani krug ljutnje, očekivanja, razočarenja, krivnje i bijesa samo koči ljude na putu prema sreći.

Ovog tjedna sam naučio nešto i o glazbi i ljudima. Čovjek sam blagoslovljen s mnogo dobrih ljudi u svojoj okolini i jedan od njih mi je ovog  tjedna svirao Bacha. Moram priznati, do tog trenutka, iako imam nešto klasične naobrazbe, Bacha nisam slušao, nisam ga razumio. Bio mi je jako matematičan, ali ne naročito zanimljiv. A da ne spominjem da sam uglavnom iz nekih razloga na gitarskom repertoaru držao Gibu u pripremi da razgali kakvo maloljetno srce. No taj čovjek mi je odsvirao jedan stavak i otvorio mi Bacha, univerzalni balans, ravnoteža, omjer. I sjedim u tom studiju dok taj čovjek otključava vrata kroz koja je Bach zavirio, onu savršenu ravnotežu u nama koja nam omogućuje nevjerojatne stvari. Iako je stavak kratak, osjećaj ostaje, a pouke još i duže.

Pouke Bacha su pouke balansa, pouke simetrije, pouke razumijevanja i pouke ravnoteže. Naznači melodiju i potvrdi ju, ostani fleksibilan ali usidren u tonalitetu, tempu i mjeri, uvijek znaj gdje je uvod, zaplet, peripetija, vrhunac, uvijek znaj kroz sve te situacije proći s istim muzičkim pulsom. Prenesi poruku jasno i glasno, ali ponekad i skrij pokoji signal u naizgled beznačajnom ornamentu. I kroz cijelu vožnju, uživaj u potpunosti, ali nikada ne gubi širu sliku. Nakon tog stavka izašao sam iz studija kao mudriji čovjek jer je jedan drugi mudar čovjek odlučio sa mnom podijeliti svoju strast i svoje djelo. Tjedan je bio kakav je bio, iz nečije perspektive jebivjetarski, iz nečije uzbudljiv, iz nečije suviše teatralan. Iz moje, tjedan je bio kao i svaki drugi, sve sjajniji, sve čarobniji i sve otvoreniji, baš kako sam ga i zamislio. Nadam se da ste i vi u prošlom tjednu zakoračili barem malo prema svom snu i neka vam na tom putu budu mirne vode, dragi moreplovci.

  L.B.
sound-report.com
sound report

Glazbeni magazin o domaćoj nezavisnoj sceni