O glazbi i ljudima (2)
18.05.2014. 20:10
Postoji mit star vjerojatno koliko i sam ljudski rod, mit koji govori o ugovoru između čovjeka i vraga, priča o faustovskoj nagodbi – umijeće, slava i moć u zamjenu za vlastitu dušu. Dokument potpisan krvlju koji u zamjenu za jedan životni vijek u materijalnom obilju čovjeku oduzima mogućnost vječnosti, koji mu oduzima pravo na slobodu iza ovoga reinkarnacijskog kruga. Ugovor nikada nije prisilan i, po mitologiji, uvijek je potrebno da osoba koja ugovor želi mora u točno određeni sat prizvati silu koja ima sposobnost ljudski san ostvariti i zatim svojim potpisom potvrditi da se odriče vlastite duše u zamjenu za ostvarenje svoje želje.
Jedna od modernijih priča o ovoj nagodbi govori o Robertu Johnsonu, jednom od velikana blues gitare. Po predaji, jedne ljetne noći tridesetih godina prošlog stoljeća mladi se afroamerikanac zaputio na raskrižje dvije prašnjave seoske ceste i tamo se susreo sa samim vragom koji ga je za cijenu duše učinio jednim od najvećih imena bluesa u to vrijeme. Propagacija ovoga mita traje do danas, a čak ni sam Robert Johnson nikada nije previše radio na suzbijanju glasina, iz kojeg god to razloga bilo.
Većina će se složiti da vjerojatno nikada nije bilo pojave crvenog demona na raskrižju, nije bilo ugovora i nije bilo nikakve nadnaravne sile koja je Johnsona učinila vrsnim glazbenikom. Vjerojatno se zapravo samo radilo o talentiranom umjetniku koji je bio svjestan vremena koje je potrebno uložiti u savladavanje tehnike sviranja, kompozicije, interpretacije glazbe, i tome slično. Mit o vragu je potencijalno samo nusprodukt ljudske želje da objasni neke sposobnosti pojedinaca koje se ponekad čine nadnaravnim i nedostižnim.
Istinita priča ili samo mit? Pitanje otvoreno za spiritualnu, religioznu i znanstvenu debatu, ali zapravo u ovom trenutku nebitno. Bitna je poruka. Bitna je potpuna sloboda čovjeka da stvara, bitna je pouka o trajnim vrijednostima koje će uvijek biti dugovječnije od šunda i polukreacije. Bitna je istina koja kaže da se čovjek mora vraški potruditi kako bi stvorio nešto što će unutar sebe sadržavati djelić istine koja oslobađa, jer bilo kakav prečac koji nismo sami stvorili je opasan put.
Jedan od citata koji me prati već je Michelangelova rečenica: “ Kada bi ljudi znali koliko sam naporno radio kako bih razvio svoje umijeće, ono se više ne bi činilo nimalo predivno“. Red, rad, disciplina, odgovornost i - korak po korak. Lete ljudi naprijed jako brzo, ali još uvijek nismo naučili napraviti dva koraka odjednom. Svatko je brz koliko je brz, ali još uvijek jedini način za prošetati ovom stazicom našeg postojanja jest onaj koji je bio od početka vijeka: korak po korak, sekundu po sekundu.
Dobrodošli u eru ugovora potpisanih krvlju
Pouka priče se zaboravlja već stoljećima, ona blijedi iz umova ljudi današnjice. Iskrene i trajne kreacije su marginalizirane, dok je umjetnost podlijegla naletu neoliberalnog kapitalizma i generacije hiperkonzumera. Cijela struktura vrijednosti od životno orijentiranih je preustrojena u materijalno orijentirane i, kako se čini, vihor je zahvatio sva područja ljudske djelatnosti, dok nije zahvatio i samoga čovjeka. Imamo više nego ikada, a opet oskudijevamo. Mogućnosti otvaranja prema svijetu i razmjene ideja su veće nego ikada, a opet puštamo sjeme klaustrofobije i straha da neometano klija u našoj svijesti i podsvijesti. Jako smo informirani, ali smo malo uključeni. Puni smo stavova, ali tihi. Željni smo promjene, ali suviše inertni. Jeste li vi svjesni da mi živimo u 21. stoljeću u zapadnoj koloniji, samo su ju nazvali Republika Hrvatska? Živimo u robovlasničkom sustavu, samo je ovaj put nazvan demokracija. Znate li da su svi toga svjesni, ali od straha, inercije, nesigurnosti i sumnje sve se više zatvaramo u naše kvadrate koji postaju sve skuplji? I samo se molimo, u koga god da vjerujemo, da nas jednostavno ostave na miru. Ljudi se boje, povjerenja više nema, zajedništva nema, a ljudskost odavno krvari pod barjakom napretka i profita. Pomalo je smiješno pisati kolumnu o glazbi kada je elementarna pokretačka snaga glazbe, želja za stvaranjem lijepoga i trajnoga, odavno zamijenjena motivacijom druge prirode, daleko prizemnije i banalnije. Ima li uopće smisla diskutirati o vrijednosti i ulozi glazbe u čovjekovom životu kada se vrijedna glazba više ne promovira i samim time i ne sluša? Barem ne u kvantiteti u kojoj Magazin svira sa CMC-ja. Vrijeme je za veću inicijativu i preuzimanje odgovornosti za stupanj kvalitete glazbe kojoj smo izloženi. Vrijeme je za shvaćanje da bez pozitivne akcije i pomaka možemo prekriženih ruku sjediti i gledati kako neko čeljade u bijelom grudnjaku i gaćicama leti po kadru na kugli za rušenje i pri tome svojom kreacijom jako malo doprinosi osvješćivanju, poučavanju i poboljšanju općenitih uvjeta, u samim ljudima i između njih.
Sve je postalo on the go kako bi rekli, u glazbi se više ne uživa, glazba se troši. Smiješno je sa strane pogledavati rokove trajanja današnje glazbe. Dobar album je aktualan koliko? Mjesec? Dva? Loši albumi i kraće. Ciklički hiperkonzumerizam koji se tako dobro ukorijenio u ljudima naprosto je dosegao takvu brzinu da za starije glazba više ne radi ništa nego zabavlja i stvara pozadinsku buku, a mlađe i povodljivije poučava nekim izvrnutim vrijednostima prihvaćanjem kojih je nastao generacijski jaz koji nije prirodan, on je generiran. Klaunovi, akrobati, striptizete i spodobe u mesnatim haljina, koji se izmjenjuju puno brže nego što je to prije bio slučaj u glazbi, pričaju nam priče o lakom načinu, prečacima i konformizmu. Pričaju nam jeftine, prožvakane priče koje su bez pouka i najčešće same sebi svrha. Larpurlartizam mi se kao pravac u umjetnosti koji nam govori da je umjetnost sama sebi svrha oduvijek činio poprilično klimav, jer sam dubokog uvjerenja da ništa i nitko nije samome sebi svrha. No, umjetnost je (ako se tako smije nazvati) ovih dana, barem u glazbi, zaista postala sama sebi svrha. Mladi ljudi željni slave i novca ulijevaju se u rijeku čije korito čini glazbena industrija i potpisuju ugovore s vragom i za nešto sitno novca (naspram onih koji industriju kontroliraju) prodaju sve ono što jesu i postaju ono što se od njih traži kako bi se i dalje nastavila kolotečina prevelike potrošnje ljudi i dobara, kako bi narod ostao tih, ovce na broju, a snaga kritičkog mišljenja samo pojam koji smo jednom davno čuli na nastavi hrvatskog jezika, ali tko se toga sjeća?
L.B.
