Specijal

For the Record: Living Colour – „Vivid“

For the Record: Living Colour – „Vivid“

Living Colour vrlo je specifična pojava američke alternativne scene. Navodno. Mislim, cijela je postava sastavljena od crnaca, a to je na neki način raritet? Možda, ako zanemarite bezbroj blues, funk i rock n roll bendova 20. stoljeća. Neki ljudi očito imaju vrlo kratko pamćenje – ili samo diskografi. Ako se fokusiramo na metal, osobito alternativni, onda izjava čak i ima nekog smisla jer taj je žanr ionako popularan u vrlo specifičnoj demografiji. Najčešće nordijskoj. S vremenom je žanr postao znatno raznolikiji, a Living Colour se mogao pohvaliti vrlo raznolikim zvukom. Kombinacija metala, funka, soula i popa s njihova prvijenca još uvijek je jedinstvena.

„Vivid“ nikad ne bi ugledao svjetlo dana da nisu imali pomoć. Nažalost, tadašnje američke diskografske kuće nisu vidjele komercijalni potencijal u crnačkom metal bendu te su ih glatko odbile. Sve dok se nije umiješao Mick Jagger. Ironično, s obzirom na to da on cijelu svoju karijeru duguje crnačkim blues bendovima. Naime, čuo je nastup gitarista Vernona Reida te odlučio biti producent za demo snimke „Glamour Boys“ i „Which Way to America?“. Kasnije je uskočio i producent Ramonesa Ed Stasium koji je odradio ostatak albuma. Nakon puno muke i daveža, album su izdali 1988. godine i postigli znatan uspjeh, uključujući i nagradu Grammy za singl „Cult of Personality“.

Kako „Vivid“ danas zvuči? Paa, kao da je izdan 1988. godine. Unatoč kvaliteti, produkcija odaje jasne znakove da su korijene albuma s kraja 80-ih i početka 90-ih. Naime, cijeli album zvuči previše metalno – ironije li. Ima dosta dinamike, ali je zvuk sam po sebi previše precizan, skoro pa klinički. Nedostaje topline i težine u tonovima, osobito kod gitare, a to bi itekako pomoglo „podignuti“ zvuk. Album stoga zna zvučati plosnato, beživotno. Čak i jasna istaknutost svih instrumenata ne spašava ga od nesuđene hladnoće. Što je prava šteta jer je ovo ipak jedan od albuma gdje u metalu možete čuti bas kako spada, osobito na „Funny Vibe“. Možda će vam se dopasti, osobito ako volite metal ranih 90-ih, mada čak i tad ima boljih primjera produkcije.

„Vivid“ je glazbeno gledano odličan album. Produkcijski… I ne baš. Produkcija jest solidna, ali je mogla biti mnogo bolja, osobito kad se uzme u obzir tko ju je nadzirao. Stoga je glavna mana albuma da zvuk, za razliku od pjesama koje nudi, i nije toliko živopisan. Boje su na kraju ispale dosta hladne.

Godina izdanja: 1988.

Verzija albuma: Originalno američko izdanje

Strana A:

  1. Cult Of Personality
  2. I Want To Know
  3. Middle Man
  4. Desperate People
  5. Open Letter (To A Landlord)

Strana B:

  1. Funny Vibe
  2. Memories Can't Wait
  3. Broken Hearts
  4. Glamour Boys
  5. What's Your Favorite Color? (Theme Song)
  6. Which Way To America?
Mladen Šlogar
Mladen Šlogar

"There is no dark side of the moon, really. As a matter of fact it's all dark."