
For the Record: Living Colour – „Vivid“
20.12.2021. 11:38
Living Colour vrlo je specifična pojava američke alternativne scene. Navodno. Mislim, cijela je postava sastavljena od crnaca, a to je na neki način raritet? Možda, ako zanemarite bezbroj blues, funk i rock n roll bendova 20. stoljeća. Neki ljudi očito imaju vrlo kratko pamćenje – ili samo diskografi. Ako se fokusiramo na metal, osobito alternativni, onda izjava čak i ima nekog smisla jer taj je žanr ionako popularan u vrlo specifičnoj demografiji. Najčešće nordijskoj. S vremenom je žanr postao znatno raznolikiji, a Living Colour se mogao pohvaliti vrlo raznolikim zvukom. Kombinacija metala, funka, soula i popa s njihova prvijenca još uvijek je jedinstvena.
„Vivid“ nikad ne bi ugledao svjetlo dana da nisu imali pomoć. Nažalost, tadašnje američke diskografske kuće nisu vidjele komercijalni potencijal u crnačkom metal bendu te su ih glatko odbile. Sve dok se nije umiješao Mick Jagger. Ironično, s obzirom na to da on cijelu svoju karijeru duguje crnačkim blues bendovima. Naime, čuo je nastup gitarista Vernona Reida te odlučio biti producent za demo snimke „Glamour Boys“ i „Which Way to America?“. Kasnije je uskočio i producent Ramonesa Ed Stasium koji je odradio ostatak albuma. Nakon puno muke i daveža, album su izdali 1988. godine i postigli znatan uspjeh, uključujući i nagradu Grammy za singl „Cult of Personality“.
Kako „Vivid“ danas zvuči? Paa, kao da je izdan 1988. godine. Unatoč kvaliteti, produkcija odaje jasne znakove da su korijene albuma s kraja 80-ih i početka 90-ih. Naime, cijeli album zvuči previše metalno – ironije li. Ima dosta dinamike, ali je zvuk sam po sebi previše precizan, skoro pa klinički. Nedostaje topline i težine u tonovima, osobito kod gitare, a to bi itekako pomoglo „podignuti“ zvuk. Album stoga zna zvučati plosnato, beživotno. Čak i jasna istaknutost svih instrumenata ne spašava ga od nesuđene hladnoće. Što je prava šteta jer je ovo ipak jedan od albuma gdje u metalu možete čuti bas kako spada, osobito na „Funny Vibe“. Možda će vam se dopasti, osobito ako volite metal ranih 90-ih, mada čak i tad ima boljih primjera produkcije.
„Vivid“ je glazbeno gledano odličan album. Produkcijski… I ne baš. Produkcija jest solidna, ali je mogla biti mnogo bolja, osobito kad se uzme u obzir tko ju je nadzirao. Stoga je glavna mana albuma da zvuk, za razliku od pjesama koje nudi, i nije toliko živopisan. Boje su na kraju ispale dosta hladne.
Godina izdanja: 1988.
Verzija albuma: Originalno američko izdanje
Strana A:
- Cult Of Personality
- I Want To Know
- Middle Man
- Desperate People
- Open Letter (To A Landlord)
Strana B:
- Funny Vibe
- Memories Can't Wait
- Broken Hearts
- Glamour Boys
- What's Your Favorite Color? (Theme Song)
- Which Way To America?