Specijal

Dora 2021. - Albina pokazala svima kako se to radi, Vesna Pisarović oduševila, a bilo je i standardnih susramlja

photo: Albina, credit: YouTube screenshot

Dora 2021. - Albina pokazala svima kako se to radi, Vesna Pisarović oduševila, a bilo je i standardnih susramlja

Do trenutka kada se ona nije pojavila na pozornici, Dora 2021. djelovala je kao najveći debakl u povijesti ovog domaćeg glazbenog natjecanja.

Albina ima sve - odličnu pjesmu, fantastičan vokal, impresivne plesne korake i karakter koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Osvojila je na prvu, zaraznim osmijehom i neizmjernim talentom kakvog već dugo godina nismo vidjeli na ovoj pozornici. Ona je upravo ono što je jednoj državi potrebno za dostojno predstavljanje na Eurosongu - moderna i energična pjesma, prepuna pozitive uz vizualni dio u kojem je svaki detalj osmišljen na zavidnoj razini. Jedina je kojoj pjevanje uz ples ne predstavlja nikakav problem, a na pozornici se osjeća ugodno i opušteno. Mladenački blještavilo i šarenilo bez imalo pretencioznosti ili lažnih eurovizijskih osmijeha ili isforsiranih koreografija osvojilo je i žiri i publiku. Napokon imamo iskrenu, kvalitetnu i samouvjerenu predstavnicu na koju možemo biti ponosni i zbog koje ćemo s velikim guštom ponovno pratiti prijenos iz Rotterdama. 

 

 

Fantastična je i činjenica da glazbu potpisuje domaći autor, Branimir Mihaljević, jer je u posljednjih nekoliko godina, u očajničkoj želji za pobjedom postalo uobičajeno "protrčati" do Švedske kako bi se stvorio hit kod provjerenih hitmejkera. 

Velika je sreća što je Albina zablistala na pozornici, jer u protivnom bi ovo bila najočajnija Dora ikada. Sve do njenog nastupa jednostavno nije bilo moguće za povjerovati što se na pozornici događalo, a zbog nekih trenutaka "susramlje" i "cringe" postale su premale riječi koje bi mogle okarakterizirati situacije.

 

 

Najbolji u tome, bez premca, bio je Sandi Cenov, odnosno dvije njegove statistice(?!), jedna s gitarom, a druga s basom u rukama. Ovakva situacija do sada je viđena i uobičajena je na lokalnim TV postajama folk glazbe kada je jedina funkcija instrumentalista u pozadini ona scenografska, pa se tako događa da bubnjar bez bubnja palicama udara po zraku. Slično je bilo i sada, kada se djevojke nisu niti potrudile da vjerodostojnije dočaraju sviranje gitare, zbog čega se dobiva dojam da su se prvi puta susrele s ovim instrumentom kojeg, ne da nisu znale kako se drži, doimalo se kao da im nije bilo niti jasno čemu ove žice služe.

Ella Orešković i službeno je u najavi HRT-a predstavljena kao "kći bivšeg premijera", no, to joj nažalost nije nimalo pomoglo, jer se našla na samom začelju finalnog poretka. Djevojka zna pjevati, no na pozornici je djelovala izuzetno nesigurno, kao da joj je veoma neugodno što se nalazi na ovom mjestu. Bezvoljno i bez imalo emocija, kao da duhom nije bila prisutna u trenutku. I ne, nije djelovalo kao da je to zbog prevelike treme. 

 

 

Drugu kći poznatog oca HRT nije predstavio tako. Ona je Brigita Vuco i za svoje je premijerno predstavljanje glazbene karijere odabrala upravo Doru. I super je moment što je trap glazba i ovdje pronašla svoje mjesto (ove godine očito napokon svugdje, osim na Rock&Offu, je li tako, kolege glazbeni novinari?). No, kao i većina drugih trap glazbenika, Brigita se našla u zamci izvođenja uživo. Studijska bi snimka njene pjesme mogla postići dobar odaziv kod ciljane publike, no ono što je bilo očito jest nevjerojatna sličnost sa Senidinom bojom glasa. Ovdje ima puno mjesta za napredak, ali sigurno je da nam treba više ženskih figura na domaćoj trap sceni. 

Ashley Colburn i Bojan Jambrošić bili su ogledni primjerak isforsiranog eurovizijskog osmijeha i ciljanog pokušaja impresioniranja publike. Srećom pa nisu dovoljno impresionirali ni publiku, ni stručni žiri, dok je na trenutke ovu količinu falševa u tri minute bilo uistinu neugodno za slušati. 

 

 

Bilo je pomalo neugodno gledati i klapu Cambi kako se pokušavala ufurati u karakter tipičnog boy benda. Totalno izvan svoje zone ugode, vidljivo nesigurni i neuvjereni u ono što rade. 
I njima je vidljivo bilo neugodno, ali i nezgodno pohvatati korake koreografije i usredotočiti se na pop pjesmu s čijom su se jednostavnom vokalnom melodijom zbog svoje specifične pjevačke tehnike intenzivno borili. Onda još i misli trebaš li sad zakoračiti lijevom ili desnom nogom, staviti mikrofon u koju ruku i kada se točno trebaš okrenuti… 

No, apsolutno najveći “neugodnjak” večeri bio je nastup Tonyja Cetinskog, Kikija Rahimovskog i njihove ekipe koja je, izgleda, vjerno pratila seriju “Queen’s Gambit”. “Ne boj se, imaš pravo reći što na srcu je i ako griješiš”, jedan je stih pjesme koja pjeva o slobodi. Svima je jasna poruka i stav koju Tony Cetinski promovira unazad godinu dana. S druge strane šahovnice, tu je Kiki Rahimovski, za kojeg se, prema pisanju Večernjeg lista i 24sata, saznalo da trenutno služi uvjetnu kaznu zbog prijetnji supruzi. Znači ne, nije okej ako u ovoj situaciji pogriješiš. Ne, to jednostavno nije okej. I ne, nije do slobode. I ne, nije nimalo kul, niti buntovno, niti hrabro. Moja je sloboda da ne embedam ovaj video u članak.

 

 

Osim trijumfa Albine i prethodno navedenih debakla, bilo je i nekoliko pozitivnih naznaka. Jedan od njih je Eric, mladi i talentirani pjevač koji se nažalost predstavio s nedovoljno uvjerljivom pjesmom. Tu je i Filip Rudan koji također nije imao pjesmu pogodnu za ovo natjecanje, no ima impresivan vokal. ToMa se predstavio u izvrsnom svjetlu koji bi mu mogao biti jako dobra odskočna daska. Mia Negovetić drugu je godinu zablistala na pozornici kao jedna od najperspektivnijih mladih pjevačica koja je jedina, uz Albinu, koja istinski zna što i kako. Bernarda je pokazala impresivne vokalne sposobnosti, Beta Sudar bi trebala porazgovarati sa stilistom, a Nina Kraljić… više sreće drugi put.

Nakon turbulentne 2020. godine za glazbenu industriju i turbulentnih proteklih nekoliko desetljeća za svakog hrvatskog predstavnika na Eurosongu, napokon imamo sreću što smo izglasali pobjednicu koja po svakom kriteriju zadovoljava i oduševljava. 

 

 

Da nije bilo Albine, mislim da bi se Hrvatska ujedinila u zahtjevu da se na Eurosong pošalje Vesnu Pisarović koja je na samom kraju napravila apsolutni spektakl izvedbom svojih nekoliko uspješnica. Njeno ukazanje najbolji je trenutak večeri, nevjerojatna glazbenica koju je bio pravi gušt gledati i slušati, s dozom nostalgije i željom da što prije održi taj veliki povratnički koncert u Domu sportova. 

Albina, sretno u Rotterdamu. Prvi put da možemo s barem malom sigurnom dozom optimizma reći - dovedi nam Eurosong u Zagreb!

Maja Trstenjak
Maja Trstenjak

Glavna urednica portala Sound Report