Zabranjeno pušenje @ Tvornica
23.03.2014. 23:09
[caption id="attachment_741" align="aligncenter" width="547"]
Zabranjeno pušenje @ Tvornica kulture © Vedran Tolić[/caption]
30 godina tamo i nazad
Godine 1984. u Sarajevu snimljen je album pod nazivom Das ist Walter. Za njegov nastanak zaslužna je, tada malo poznata široj publici, grupa Zabranjeno pušenje. Davnih osamdesetih nikome nije bilo na pameti da će upravo taj album ostaviti golemi trag u povijesti rock scene ovih prostora. Točno 30 godina poslije, nakon 10 snimljenih albuma, Zabranjeno pušenje dobilo je potvrdu te činjenice u subotu 22. ožujka, u Velikom pogonu Tvornice kulture.
Ulazak u koncertnu dvoranu ostat će mi zauvijek u sjećanju jer je to prvi puta da sam na koncert ušao kroz vrata namijenjena ljudima s novinarskom akreditacijom i to, nekome tko bi jednoga dana volio ostvariti karijeru u novinarstvu, znači puno. No, krenimo sad s koncertom, po dobroj staroj shemi - od početka prema kraju.
Kada je jedan band na sceni već 30 godina i kada u rukama ima jako velik broj odsviranih koncerta onda definitivno zna recept kako stvoriti simbiozu s publikom odmah na početku koncerta. Krenuti s pjesmom "Pos'o, kuća, birtija" bio je pun pogodak, a ljudi koji su se nalazili ispred i iznad pozornice to su itekako prepoznali (Tvornica je koncipirana tako da se iznad pozornice nalaze "balkoni" s kojih se može pratiti koncert).
„Ajmo, Wembley, di su ruke?“, vikao je svoju poznatu rečenicu Sejo Sekson, frontman i vokal Zabranjenog pušenja, dok je puna dvorana pratila ritmove, skakala te pjevala pjesme starije od mnogih ljudi u publici - uključujući i mene. Iznimno mi je drago čuti hitove poput "Abide" te "Neću da budem Švabo u dotiranom filmu" jer prvi album, na kojemu se te pjesme nalaze, po mojoj procjeni, drži vrh ljestvice njihovog bogatog opusa.
Koncert je tekao uzlaznom putanjom, te su na tom putu svoje mjesto pronašle Seksonove humoristične sposobnosti, ali i gitaristička virtuoznost Tonija Lovića koji je "Bumbarov Let", žargonski rečeno, otprašio k'o pravi. Nažalost, mnogobrojne solaže i glazba banda iz olimpijskog grada ne idu zajedno, ali oni trenutci koji su im posvećeni, oduševljavaju. Mislim, tko ne voli solo na kraju "Pišonje i Žuge"?
Nakon nešto više od sat vremena svirke, na red je došla pomalo dosadna serija laganih balada, za vrijeme kojih su se na pozornici bandu pridružile četiri ženske osobe ljupkoga glasa, članice zbora Arabeske. Primijetio sam da je tada publika djelomice utonula i potražila odmor kako bi regenerirala snagu potrebnu za nastavak koncerta, a ja sam također učinio isto. Recimo da je taj dio koncerta bio svojevrsna pauza, no poslije "Lijepe Alme" dernek se nastavio u tonu kakvom je i započeo.
Očekivao sam da će se nekoliko pjesama, s prošlogodišnje izdanog albuma Radovi na cesti, nalaziti u repertoaru, ali to se nije dogodilo. Očito je Pušenje predvidjelo kako će želja pune dvorane biti sviranje njihovih starijih pjesama pa su to proročanstvo odlučili provesti u djelo završavajući s "Danom republike". Bila je to posljednja pjesma prije očekivanog bisa, kojeg su, u njihovom stilu, produžili oko 30 minuta.
Moram reći da ovaj band posjeduje nevjerojatnu želju za sviranjem i suradnju s publikom. Nakon 30 godina rada, nešto više od dva i pol sata očekivano je vrijeme trajanja njihovih koncerata, a to je, po meni, fascinantan podatak . Mislim da bi mnogi bandovi trebali učiti od ovih legendarnih Sarajlija jer kada netko plati ulaznicu i dođe vam na koncert to znači da poštuje i cijeni vaš rad, a pravi egzemplar načina na koji se trebate odužiti je Zabranjeno pušenje koji to demonstrira već desetljećima.
Tekst: Filip Kordovan Fotografija: Vedran Tolić