William Tyler + Elephant And The Moon @ Kino Grič
14.03.2014. 14:00
Čast da bude prvi izvođač ovogodišnjeg festivala Žedno uho pripala je Williamu Tyleru, gitaristu iz Nashvillea, inače članu alt-country sastava Lambchop.
Prije Tylera nastupio je mladi kantautor Petar Vranić a.k.a. Elephant And The Moon i moram reći da organizatori skoro da nisu mogli naći bolju osobu za kombinaciju s Tylerom. Naravno, mogli su angažirati Luku Belanija, primjerice, no drago mi je da su dali šansu publici manje poznatom izvođaču. Žao mi je da publike nije bilo više na Slonovom dijelu koncerta, jer priče koje priča, o sebi i drugima, izmišljene ili (možda) stvarne, vrijedi čuti. Možda mu sviranje gitare nije jača strana (ne bih sudila po samo jednom koncertu) i možda bi trebao paziti da jednostavnost nekih dijelova tekstova ne graniči previše s banalnošću, no te, uvjetno rečeno, mane nadoknađuje prepoznatljivim timbrom glasa, vrlo ugodnim bez obzira na prehladu koju je, kaže, pokupio i lijepo razrađenim melodijama i temama radi čega su njegove pjesme prilično radiofonične, kao i iznimnom simpatičnošću. Veselim se, stoga, njegovom nastupu s bendom 10. travnja u Močvari, kao i njegovom daljnjem radu i napretku i nadam se da će uskoro biti u mogućnosti podariti nam barem kakav profesionalnije snimljen EP, ako ne i cijeli album.
Nakon kratke pauze radi davanja izjave organizatora Žednog uha za HRT (lijepo je od njih da prate ovakva događanja), uslijedio je glavni dio koncerta radi kojeg je većina ljudi i došla u kino Grič, a i dvorana se u međuvremenu uspjela lijepo napuniti.
Glazbu Williama Tylera teško mi je opisati. Tu ima raznih elemenata, od countryja i folka preko bluesa i klasičnog rocka, do etno glazbe (popularnije zvane world music) što posebice dočarava zvuk gitare koji Tyler približava zvuku sitara. Možda su ipak žanrovsko definiranje, kao i objašnjavanje tehnikalija (u koje nisam dovoljno kompetentna ulaziti), u ovom slučaju manje važni od dojma koji Tylerovo začudno muziciranje stvara i pričama koje priča o putovanjima po mnogima od nas nedostupnim predjelima zemaljske kugle. Rodni mu Nashville i Tennessee tako tematiziraju „Ponotoc“ i „Missionary Ridge“, „We Can't Go Home Again“ je započeo skladati na jednom, a dovršio na drugom kontinentu, a o svom putovanju od Istanbula preko Sirije do Bejruta na koje se uputio prije četiri godine pripovijeda nam u „The Geography of Nowhere“. Čak i bez njegovih kratkih pričica prije svake skladbe, putujemo predjelima naše mašte (ili kombinacije sa sličicama prethodno viđenima u kakvim dokumentarcima) i čak ih lako asociramo na neke vlastite uspomene. Tylerova vrlo mirna i koncentrirana energija jednako je impresivna bez obzira na to svira li električnu gitaru ili akustičnu koju mu je za potrebe svirke posudio Petar Vranić.
Drago mi je bilo doživjeti da zagrebačka publika poznaje njegov rad, pa je tako za bis zatražena „Cadillac Desert“ (koju je, reče, ionako mislio odsvirati), a poslije koncerta su planuli gotovo svi CD-i i vinil ploče izloženi na ulazu.
Zaključno mogu ustvrditi da je sinoć Žedno uho u kinu Grič priredilo jednu iznimno ugodnu glazbenu večer koja mi je nekoliko puta izmamila osmijeh i koja služi kao odlična najava cijelog festivala. Čestitke organizatorima, jer je rijetkost guštati u baš svakom segmentu događanja.
Tekst: Ana Hotko
Fotografija: Facebook 
