Rijeko, predivni su ti plodovi!
07.03.2020. 10:44
Gotovo da me za rukav odvlači prijateljica, uz popratni Ne samo da će ti se svidjeti, nego ćeš mi zahvaljivati., u četvrtak 5. ožujka u zagrebački Vintage Industrial bar dok još ni sama ne znam da će lista must hear bendova nakon te večeri biti ažurirana.
Glazbenu je večer svojim kratkim premijernim nastupom otvorio The Secret Four. Riječ je o novom, čisto instrumentalnom sastavu Dalibora Pavičića iz The Strangea i Bambi Molestersa kojem se pridružuju članovi Tyger Lamba i Erotic Biljan and his Hereticsa. Što bi se drugo od spoja ovih značajnih glazbenih imena moglo i očekivati doli pola sata odličnog instrumentala u kojem svatko donosi nešto svoje koje u novom kontekstu dobiva ponešto drugačiju notu i kao takvo predstavlja savršenu uvertiru svemu što slijedi. Dotad se malobrojnoj publici pridružuje ostatak od nekoliko desetaka ljudi jer se na pozornicu uz prateći bend penje Marko Rogić koji svoj kantautorski rad predstavlja pod pseudonimom White on White.
To je bilo sve samo ne bijelo, bezlično i neobojeno. S potpuno casual stavom, nenametljivo i iskreno, osjećajno i fino, a istovremeno daleko od patetičnog, započinje svoj jednosatni koncert s Mirage koja me nakon prvih taktova potaknula da manično grabim mobitel i tražim kontakt urednice jer o ovom se mora pisati! Kako je i sam rekao, valjale su se i valjale pjesme s njegova jedinog albuma Out of Nowhere – od I'll Be True, preko No return i Miki's Song kada se na pozornici s harmonikom pridružio Luka Benčić, pa sve do vrlo energične i instrumentalno savršeno izvedene This War.
Veliku zaslugu u realizaciji ovog kantautorskog projekta Marko nesebično pripisuje svojem glazbenom bratu Darku Terleviću iz riječkog The Siidsa. Pomalo melankoličnu atmosferu, ali istovremeno zainteresiranu publiku koja uživa u ovom intimnom druženju dodatno je rasplesao drugi član The Siids dvojca koji je pjesmom Freedom u dvoranu unio dašak energičnosti. Rogić savršeno spaja americanu, country, indie i folk rock što rezultira jedinstvenim, autentičnim, a opet prepoznatljivim stilom. Sve to neodoljivo podsjeća na debitantski solo album Eddieja Veddera Into the Wild, ali se itekako osjete utjecaji Boba Dylana, Toma Waitsa ili Nicka Drakea. Riječ je o glazbi prožetoj autobiografskim motivima što se najviše vidi u Markovu sugestivnom i vrlo emotivnom nastupu. Ipak, najdirljiviji je bio trenutak posvećen čovjeku kojeg više nema. To je moj stari i ova je stvar za mojeg kapetana – govori Marko i vodi publiku u neki ljepši svijet s Gray Hair.
Na kraju se oprašta, ali samo privremeno, sa: Stvarno ste divni. Nije klišej! i mikrofon prepušta Luki Benčiću koji sa svojim My Buddy Mooseom zakucava ovu večer glazbenih poslastica. Sada već vidno raspoložena i rasplesana publika objeručke je dočekala nešto drugačiji i energičniji izričaj ove četvorke koja je nizala pjesme sa starijih albuma poput Shine! Shine! Shine!, Scary Feeling ili Something to Cry About kao i one s posljednjeg albuma poput My people. Da ova kvarnerska americana ima svoje poklonike dokazuju plesni pokreti gotovo cijele, iako malobrojne, publike, ovacije između pjesama kao i pjevanje uglas njihovih najvećih uspješnica.
Sve ono dobro iz američke rock tradicije projicirano je u stvaralaštvu ovog benda. Da nije uvijek sve onako kako isplaniraš svjedoči činjenica da su pripremljenu set listu djelomično izmijenili te ispunjavali želje publike među kojima se tako našla i Bad day. To nikako nije bilo u službi dodvoravanja jer da je riječ o tome, My Buddy Moose ne bi svirao to što svira, a vjerojatno ne bi ni postojao. To je bilo isključivo u službi održavanja odlične atmosfere i zajedničkog gušta. Svoj jednosatni koncert završavaju s Fucking boring nakon čega im se na pozornici pridružuju prethodni izvođači te svi poput svojevrsnog band-aida bratski i obiteljski izvode If I Needed You gdje je u front obliku Tonka pokazala svu raskoš dotad pratećeg vokala. Uslijedila je Jolie Louise na francuskom, dok je završnica s Oh! Sweet Nuthin' bila vrlo scenična te instrumentalno bogata i moćna gdje je doslovno svatko bio u nekom svojem svijetu, a istovremeno pridonosio savršeno kompatibilnoj cjelini u kojoj se isprepliću osjećajnost i energičnost.
Neprepoznati i nedovoljno cijenjeni ne znam kada će i hoće li uopće ovi glazbenici ikada dobiti status koji njihova glazba zaslužuje. Nažalost, vjerojatno jako teško u ovom okruženju. Zbog skepticizma i toga što mi je umalo promaknula ovako dobra svirka i sama se pokrivam ušima po glavi kao što bi trebali i svi oni kojih jučer nije bilo. Kad ti netko svjetskog kalibra svira u dvorištu, najmanje je što možeš podržati i postati na trenutak dio hrvatske americane.
