Potencijalni eargazam u Tvornici uz afro orkestar ST. Germaina
08.11.2015. 20:34
Nakon 15 godina iščekivanja, ove jeseni se porodio jedan glazbeni biser – novi album St. Germaina. Osim što se navedena vijest vrtoglavo širila kroz medijske kanale, ono što je u našem kraju uzrokovalo još više komešanja i iščekivanja bila je promocija navedenog smještena u Tvornicu kulture. Našoj sreći tu nije bio kraj, svojevremeno su iz Menarta obavijestili kako se Ludovic Navarro neće sam popeti na binu te večeri, već dovodi bend u pratnju. A tako i bi.
Oko 9 se počeo formirati red pred ulazom u Tvornicu koji je eskalirao do zebre Ljudevita Gaja. Sa sitnim kašnjenjem (s obzirom da su se odlučili čvrsto držati ranog starta) Ludovico izlazi sa svojih 7 virtuoza pred već brojnu i dobro raspoloženu publiku. Odluka da se koncert posveti prvenstveno novom albumu je sasvim logična, pogotovo kada je isti u live izvedbi mnogo intrigantniji od nekih starijih što se više baziraju na deep house. Napose šarolike i interesantne kompozicije stavljene u kontekst albuma dio su jednog toka, rijeke što čvrsto prati svoju putanju tek nekada napuštajući istu kako bi kakav zavijutak izvukao struje iz isprobanog kalupa. No, zato je svaki album avantura za sebe. A na novom je izdanju od acid jazza krenuo dublje u Afriku, uključivši osim nativne instrumente i skladbe, odnosno vokalne dionice. Nimalo maštovito, u maniri prvijenaca, novom album nije nadijenio posebno ime, već mu dodijelio vlastito, kao da se ponovo pronašao. I dalje je to sjajan spoj electro podloge, world elemenata i jazza, a sinoć nas je dočekao jedan mali afrički orkestar – vedar, energičan, rasplesan i usviran. Koje su sve instrumente oni tamo mijenjali, e to bi voljela i sama znati, no redom se radi o tradicionalnim afričkim, poglavito malijskim. Sam Ludovico nam osim zadovoljnog osmjeha nije podario pozdrava, kojeg se skrivenog iza zida mix pulta iz prvih redova valjda nije moglo ni vidjeti, dok je mozak scene bio njegov dugovječni suradnik, flautist i saksofonist, Edouard Labor. Uzbuđenoj publici to ni najmanje nije smetalo, svaka pjesma je dobila gromoglasnu podršku, a nije ih lako ni puštala da odu, kao da su svi mogli plesati satima u toj pozitivi. Svoju epopeju zatvorili se u 23 sata, nakon 3 bisa, ne ostavljajući zagrebačkoj publiku u mogućnosti da traži još.
Nažalost, koliko je god bila fascinantna pojava brojnih neobičnih instrumenata na bini i razigranih umjetnika što u ritmu sviraju po istima, toliko je bilo otužno da jedan tako značajan koncert, tako veliki izvođač nema priliku pravo zasjati – zbog pretihog razglasa?! Dojam mi je varirao od divljenja njihovoj uvježbanosti i poletnosti do omalovažavanja kompletnog giga razmišljanjima kako se samo radi o predstavi, jer nisam mogla raslojiti zvuk, osluhnuti svaki instrument zasebno. Ne mogu dijeliti jal s auditorijem što je izdvojio prosječnu dnevnicu za ulaznicu, ali mogu reći kako od objave datuma neupitno držim kako će baš ova izvedba zauzet načelno mjesto top koncerata godine, no trenutno nisam sigurna hoće li se uopće naći na tom spisku.
Da su nam priredili dobra gig ne može im se oduzeti, otprilike u trenutku kada sam ušla u sam pogon i počela voditi bitke za približavanje utvrdi znanoj kao šank, a ekipa se taman popela na binu i počela jammati moje je uzbuđenje bilo na vrhuncu. Nesklona sličnom, ovog puta sam igrom slučaja koncert promatrala iz galerije, uživajući pritom solidnu kvadraturu slobodnog prostora za ples. I lagala bih kada bi tvrdila da sam u ijednom trenutku prestala plesati, no lažna bi bila i činjenica kako su mi godili glasići što sam ih čula u pozadini, u nekim trenutcima glasnije od razloga koji me držao na tom mjestu. Pomislila sam i kako sam sasvim krivo pozicionirana i kako bi se vjerojatno usrećila prvoredaškom pozicijom, no i to se ispostavilo netočnim. Tvornico, imamo problem. Svoje grintanje ću na kraju izraziti načinom kojim nikad ne karakteriziram koncerte – dodijelit ću mu 7/10 i nadati se reprizi.
