photo: Iz arhive - The Cult u Zagrebu, credit: Sanja Matić
The Cult u Opatiji - Energični i spiritualni
28.07.2024. 15:53
Čudne stvari su se događale s The Cult i Ianom Astburyijem u Opatiji na jednom od njihovih rođendanskih koncerata ovoga ljeta u Europi. Slave pod naslovom „8324“.Odsjeo sam u hotelu Ambasador i taman počeo uživati u kavi na sedmom katu, bilo je tek negdje oko 14.30 sati.Sunce upeklo.Trideset i koji stupanj. More mirno bez i povjetarca a odjednom grunulo iz smjera Ljetne pozornice.
Najprije bubanj pa bas pa gitara pa tako prepoznatljivi vokal Iana Astburyija. Zvuk su isprobavali na Wild Flower Zvučali su ubojito i bez greške kakvih ima uobičajeno na check soundu.Toliko energije i entuzijazma da čujete kao u ovom slučaju na check soundu stvarno je neuobičajeno.
Ako su The Cult po ovakvom zvizdanu u tri poslije podne ovako uzbudljivi što će biti tek na večer. Mogu misliti koja je temperatura bila tog trenutka na inače prelijepoj i pomalo mističnoj opatijskoj Ljetnoj pozornici s visokim kamenim zidovima i isto tako velikim stablima iz čuvenog opatijskog parka. A u backstageu još se može čuti lupanje u morsku obalu.
Ljetna pozornica svečano je otvorena još 1934. koncertom tada jednim od najvećih tenora Beniaminom Gigliem. U novije doba tu je nastupio velikan Jazza Joe Zawinul i najveća trenutna zvijezda ženskog vokalnog Jazza Diana Krall. Prošle godine Norah Jones.Sve probrano društvo. I evo sad Iana i njegovih The Cult da malo prodrmaju tu idiličnu atmosferu. Opatiju bajnu s mirnim i tihim turizmom. Tu nema problem s redom i mirom kao u Splitu ili na Hvaru. The Cult uznemiruju na drugi način.
Znamo grupu 40 godina ali ispalo je da je ovaj 40 rođendan najmanje bio povod rutiniranom, partiju Njihovi zadnji albumi nisu davali povoda uobičajenim komentarima u dugovječnih rock bandova :zvuče poput većine sredovječnih bandova.The Cult iako zagazili u kraj pedesetih ili početak šezdesetih godina života još uvijek imaju žara za nova postignuća i ne izdaju albume zbog dobre prodaje. Iako su i formalno naravno izvodili najveće hitove najvećim dijelom. U živo u Opatiji bili su uzbudljivi do krajnjih granica.A gledao sam The Cult od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas puno puta i na raznim stranama.
Međutim, kao da je iz njih u Opatiji prokuljala sva ona kreativnost puna koji put mistike da bi svoje predivne u stvari prelijepe pjesme izveli stvarno nadahnuto. Billy Duffy valjda je rijetko kad bio takav jedan profinjeni ali energični gitarista svirajući neke od najatraktivnijih riffova i sola u povijesti rocka. Gurala je stalno na bolje ritam sekcija kojoj je drive minimalan, ali sasvim dovoljan. A tek taj karizmatični Frontman Ian Astbury.Još prije puno godina Duffy je rekao da Ian ide u red onih frontmana koji se jednostavno rodio s tim poput Jaggera ili Roberta Planta.Nije se teško s njim složiti.
To je bilo apsolutno jasno kad se pojavio Ian u nekoj vrsti crne haljine .No, prije nego je ukazao na pozornici frenetično pozdravljen od oko 3000 iz razglasa je ljudi, Auditorij je bio u mraku a iz razglasa je grunula kao u Apokalypsi Francisa Forda Coppole The Ride Of Valkyries. Nordijska mističnost u najljepšem i najpopularnijem, pravom hitu Richarda Wagnera,naravno ne bez razloga.Uslijedila je fantastična izvedba In The Clouds, pomalo zloslutna ali moćna,Ian Astbury dominirao je muskularno, karizmatično i navodeći na razmišljanje. Potom su uslijedili Wild Flower...Fire Woman i neizostavna Rain. Ali ono što je bilo barem meni zadivljujuće jest nova koncertna verzija Sweet Soul Sisters, Duga i puna lijepe dramatike.Sjetio sam se davne izjave Duffyija „Tehnički naši najbolji dani su kada iza nas ali imamo osjećaj da imamo dobre dane danas i sada“
Ne, dragi Duffy The Cult jezdi i danas snažno kao i prije kad su prodavali albume u milijunima kopija. I u svezi toga, netko ih je nazvao melodramatičnim rockom, ako i jesu ( Ian prije svega) melodramatični onda su izbjegli, kao i uvijek, zamku trivijalnosti.
The Cult su vrhunski heavy rock band, najvrhunskiji koji i da hoće valjda ne može živjeti „na staroj slavi“. I Wagner kao Intro nije slučajan i bezrazložan, puki efekt.Cijela priča i stvaralaštvo The Culta protkano je Astburyijevom mistikom ali u najpozitivnijem značenju te riječi. U Astburyija i The Cult glavni su intenzitet, karizma, a ne decibeli. U jednom trenutku Astbury se osvrnuo na Ljetnu pozornicu i poručio publici da na trenutak zamisle da su večeras ovdje sa svim svojima odnosno svim našim precima.
U cijeloj večeri, dobro je primijetila kolegica Ana Križanes, mrlju je napravio neki anonimac koji je Cultu vikao:“Svirajte Majke!“.Tragikomično.Uvredljivo i prema Majkama i Baretu i Cultu i Astburyiju. Ali to samo govori o primitivizmu koji ipak ne može ničim ugroziti jednu prekrasnu večer na mističnoj Ljetnoj pozornici s velikim rock bandom iz povijesti i sadašnjisti.Dobro sam ja zaključio da kad je netko onako uzbudljiv u tri poslije podne po paklenom Zvizdanu na večer mora biti vrhunsko rock iskustvo s uvodom Wagnerove Valkyre.
