Slash i Myles Kennedy u Beču - večer uspona i padova
26.11.2014. 15:50
[caption id="attachment_5136" align="aligncenter" width="547"]
Slash © Robert John[/caption]
Prije tjedan dana nama bliske krajeve, konkretnije Beč, posjetio je planetarno popularni bivši gitarist Guns n´ Rosesa - Slash. Došao je promovirati svoj drugi album, World on Fire, koji je napravio s neumornim Mylesom Kennedyem i The Conspirators.
Kao i obično, sam ulazak u Beč i pronalazak dvorane poprilično iscrpi sve nas koji smo navikli na naše male hrvatske gradove, no ono što je posebno iznenadilo je da su već oko 18 sati stvorena dva dugačka, uredno posložena reda u kojima su ljudi na hladnoći čekali da uđu u dvoranu. Nama Balkancima koji smo navikli u to vrijeme prije koncerta biti doma ili negdje na klupici u parku i ispijati pivo i pelinto je bilo skroz čudno. No dobro, kako narod kaže - to ti je Europa.
Mi se, naravno, nismo odlučili na čekanje u redu, nego smo krenuli lutati po Beču što je na kraju ispalo više lutanje podzemljem, tj. vožnja metroom nego razgledavanje okolice Stephansplatza. Ubrzo je u nama proradioeuropski duh reda i točnosti, odnosno strah da ćemo zakasniti, pa smo se ravno u 20:30 sati pojavili u dvorani. Tamo su Slash i ekipa već svirali prvu pjesmu, “You´re a Lie”. Publika suzdržana kao da svira neki prosječan rock bend u malom klubu pokazala je blagom erupcijom oduševljenje na sljedećoj pjesmi “Nightrain” od Gunsa koju je Myles pošteno pokidao. Odmah na početku zvuk nije bio zadovoljavajuć, tj. očekivao sam puno bolje. Ako na rock koncertu, 50 metara udaljeni od pozornice, možete normalno razgovarati s osobom do vas, onda je tu nešto čudno, tj. nedovoljno glasno. Ne udara u lice i prsa što bi rock and roll trebao raditi. S čestim pomacima glasnoće i kvalitete tijekom cijelog koncerta, manje-više bilo je tako do kraja, osim na zadnjih nekoliko pjesama koje su bile hard rock ušimane, i time prihvatljivijeg zvuka.
Iako se Slash i Myles na zadnja dva albuma pokazuju kao vrlo dobar rock tandem koji u kratko vrijeme može napraviti dobar album, njihove pjesme još nisu potuno zaživjele kod bečke publike koja je više pažnje posvetila odsviranim hitovima Gunsa “You could be mine”, “Mr. Brownstone” i ostalima.
Svojih pet minuta dobio je basist Todd Kerns otpjevavši “Doctor Alibi” i “You´re Crazy” te pokazao da još bolje funkcionira kao pjevač nego basist. Osim što je cijelo vrijeme sjajno podebljavao Mylesa, tu je pokazao i frontmenske sposobnosti kojima je zapalio publiku i dao dozu svježine cjelokupnom dojmu. Uz prvi put uživo odsviranu “Too Far Gone”, prava poslastica je bila “Beneath the Savage Sun”, koja je uz pjesmu “The Unholy” najbolji plod suradnje Slasha i Mylesa na novom albumu.
Slashova solaža na “Rocket Queen” je posebna priča - predugo, prezamorno, premonotono i nezanimljivo. Slash je tu prodavao tipične blues dionice u kojima se tek svaki treći ton jasno čuo, koje su samo njemu valjda bile zabavne, i možda još curama u prvim redovima koje ga ionako nisu došle slušati. Nakon tog Slashovog odlaska u petu dimenziju vratio se Myles i odlično otpjevao jednostavnu i moćnu “Bent to Fly” koja nam je olakšala dušu.
Da ne bi bilo da Slash loše svira, odlučio se iskupiti kada je uzeo gitaru s dva vrata (jedan akustičnog zvuka a drugi električnog) koja je zazvučala bolje nego sve ostale gitare koje je imao te večeri, te su odsvirali sjajnu stvar “Anastasia”, a on izvrsno solirao orijentale dionice, i to je ono što se čekalo: to je Slash – moćnog zvuka i odsvirano s elegancijom i dobrim ukusom.
Erupciju emocija (naravno, samo onoliko koliko to Bečani imaju u sebi, što nije baš puno) izazvala je “Sweet Child O´ Mine” i to prije najboljih nekoliko minuta večeri, a to je kada su odsvirali “Feel Like Makin´ Love” kao uvod u "Slither” Velvet Revolvera, ubojitog rifa i refrena.
Myles Kennedy, trenutno najzaposleniji hard rock pjevač, otpjevao je tehnički sve što je Slashu potrebno, odradio profesionalno svoj zadatak, no ostaje mi dojam da Myles svirku sa Slashom shvaća kao posao, a istinska radost kod njega se možeosjetiti kada nastupa s Alter Bridgeom u kojem ima puno veću slobodu i ulogu u kreativno – umjetničkom izražaju.
Koncert je završio s “Paradise City” uz dobru američku formulu stvaranja spektakla s ispucavanjem papirića po publici. Večer je bila puna uspona i padova u izvedbi, zvuku i reakciji publike. Korektno odrađen koncert, no s obzirom da se radi o legendarnom gitaristu, očekivalo se ipak više, prvenstveno u zvuku za koji zapravo ne znam je li Slashova ekipa uopće kriva ili se radi o bečkoj uštogljenosti koja uključuje strah od rock snage i glasnoće.
Tekst: Jakša Stecca
