Marky Ramone's Blitzkrieg protutnjao Močvarom
11.12.2016. 11:24
Prilično bi besmisleno i bespotrebno bilo ići objašnjavati kakvu monumentalnu rolu u povijesti glazbe su odigrali Ramonesi. To je stvar opće kulture, i nije uopće podložna raspravi. Jer jedno su osobna mišljenja i teorije a drugo su činjenice. A to da su Ramonesi legende, to je činjenica. Samo jedan u nizu dokaza za to je taj da su prije četrnaest godina uvršteni u Rock'n'Roll kuću slavnih. Jedini preživjeli iz postave kojoj je dodijeljena ta čast, to je gospodin Marc Bell. Poznatiji kao Marky Ramone. Svjestan da je narod uvijek gladan i žedan Ramonesa, Marky okuplja bend prigodnog imena Blitzkrieg, i s njima diljem svijeta roka sve te dobre stare hitove praćen gromoglasnom podrškom od strane horde sredovječnih kućanica i nekih novih klinaca.
Prvotna je ideja bila da se koncert održi u Jedinstvu, susjednom prostoru koji kapacitetom debelo premašuje Močvarinih šestotinjak ljudi. Ta je ideja koji dan prije giga otpala, odlučeno je da ćemo se radije gužvati u 'Čvari nego gunđati kako je Jedinstvo poluprazno. Da, to bi definitivno narušilo atmosferu, tako da smatram da su organizatori donijeli pravu odluku. Inače, ako mogu izjaviti koju o tome zašto se nije prodao očekivani broj karata (osim očiglednih razloga poput nedovoljne oglašenosti i sl.), usudit ću se dijagnosticirati da se tu radilo o neobjašnjivo skromnom odazivu one populacije od koje se sigurno očekivalo najviše, a to su zagrebački pankeri. Da, vidio sam ljude koji su došli iz Rijeke, Čakovca, Karlovca, Benkovca i tko zna odakle sve ne, ali onih tipičnih njuški sa svih živih punk koncerata u našem gradu naprosto nije bilo. Možda je karta bila preskupa za pankerske standarde (150 kuna), možda su svi bili na Bolesnoj braći u Vintageu, a možda krava jaje snese. Sve u svemu, u takvoj su situaciji najdeblji kraj izvukli Skretničari, koji su ipak jedan sasvim lokalni bend - svakim novim kilometrom dalje od Zagreba njihov kultni status sve više kopni. Ovdje su još usto počeli točno u najavljeno vrijeme (već u 21 sat) pa su svirali pred poluzainteresiranom i polupraznom Močvarom. No, u ovom je slučaju od samog dojma kojeg su ostavili bitnija činjenica da su uopće nastupili, jer se to već neko vrijeme nije dogodilo, pa su postojale bojazni da ništa više od njih. Ulogu frontmena je, dok je Buš na prisilnom godišnjem, preuzeo gitarist Babke, a odsvirali su nam dakako sve one tako istinite priče s ulice i parka zbog kojih ih i volimo. Skretničari su od svih gradskih bendova najbliže toj bazičnoj punk filozofiji, onoj čistoj nevinoj jednostavnoj kronerskoj paradigmi. Usto, s Ramonesima dijele i tragičnu sudbinu preuranjenih smrti većine originalnih članova, tako da su definitivno po svim mjerilima bili idealna predgrupa. I svoj su posao dobro odradili, samo neka ustraju. Trebaju nam ovdje, nitko više ne svira punk tako kao oni.
Marky i škvadra su se uzverali na pozornicu oko desete ure. Počeli su udarno, a tako su bogme i trajali i završili. Bio je to jedan ugodni dvosatni one-two-three-four punch. Ne znam kad ste zadnji put vidjeli tog Markyja, ali čovjek je stvarno dosta inertan. Da ne znate da je baš taj drveni lik za bubnjevima on, vjerojatno bi jedino čime bi vam privukao pozornost bio tupe. Ali zaista, Duško Lokin je mala beba prema tom gustom crnom tepihu na Markyjevoj glavi. Koji je očito toliko težak da zato ovaj i ne mrda glavom, već cijelo vrijeme odsutno škilji u neku zamišljenu točku u daljini. Najjača karika u bendu mu je frontmen, lik je vokalno sasvim istovjetan originalu, a pokazao je i veliku dozu scenske karizme. Dirigirao je punom Močvarom kao od šale, ali to ionako nije neki veliki problem kad imaš takav arsenal hitova u rukavu. Da, narod je bio veseo i raspjevan. Izostao je onaj agresivni aspekt divlje šutke (iako naravno da i pogalo i padalo, da ne bilo zabune, samo u umjerenoj količini) nauštrb onog simpatičnog aspekta pobratimstva i sreće među rajom. Jer svi smo odrastali na tim stihovima i svi ih sve znamo napamet, tako da mi se recimo u više navrata dogodilo da ozarena lica grlim nepoznatu osobu kraj sebe dok na sav glas urličemo kako želimo snifati ljepilo ili prebiti derište bejzbol palicom. Lijepo, zar ne? Ono što je dobro u cijeloj ovoj priči, to je ta činjenica da je glazba Ramonesa toliko jednostavna da se ni po čemu nije moglo osjetiti da je ovo cover bend. Možda mrvicu pretjerujem, ali odabirem živjeti u uvjerenju da bi i pravi Ramonesi to sve otprilike tako odsvirali i otpjevali, jednostavno stoga što se nema kako drugačije. Cijena karte možda je bila poveća, ali bendu se nema što zamjeriti – odsvirali su apsolutno sve što su trebali, niti jedna uspješnica nije ostala zanemarena. Da, trajalo je to sve preko sat i po, a kad znate da se radi o dvominutnim pjesmicama uz ništa priče između njih, onda vam postaje jasno da su ih odsvirali krdo. Pohvale idu i toncu, zvuk je diljem dvorane bio na razini. Marky i gospoda su se vratili na dva bisa, suptilno nam dajući do znanja kako žele da ih zovemo i na taj drugi tako što su ljubomorno čuvali Blitkrieg Bop za njega.
Nakon što se dogodio i taj prasak uz njihovu najveću hitčinu, upalila su se svjetla, a iz zvučnika se zaorio Sinatra. Ja sam šmugnuo vani u hladnu i maglovitu noć, razmišljajući pritom o tome što bi pokojni članovi Ramonesa mislili da čuju ovaj bend. Zaklljučio sam da bi vjerojatno bili sretni. Jer Marky Ramone's Blitzkrieg radi dobar posao.
