Vrućina betonske džungle uz hladnoću Laibacha
16.06.2019. 18:52
Usred ljetne sparine, uvijek dobro dođe pokoje pivo. Naravno, to ništa ne znači ako ambijent nije prikladan. U ovom slučaju, nije bilo bolje prigode nego uživati na otvorenom uz glazbu koja pršti ambijentalnim i prostranim zvukom. Koja je bolja antiteza ljetnoj vrućini od emocionalne lajbahovske hladnoće? Glazba možda nije bila na krovu kako je trebala biti, ali je definitivno bila u srcu.
Jučerašnji je repertoar– nekima možda nažalost – primarno bio fokusiran na njihovu interpretaciju kultnog mjuzikla "Moje pjesme, moji snovi" te na moderniziranje njihovog avangardnog opusa 80-ih. Tomu unatoč, ne svodi se nečiji umjetnički izričaj samo na najpopularnija djela, već i na elemente koji pomiču granice. Dok je izvorni mjuzikl odisao romantikom i idiličnošću, Laibach je uspio zaposjednuti repertoar i učiniti ga svojim. Uostalom, nema veće satire od obrade antifašističkog uratka u pro-industrijalističkom te pro-"fašističkom" stilu. Sloboda u njezinom najvećem obliku ili ugnjetavanje iste, pitanje je sad. Jedno je sigurno – bitno je znati što više dira u živce, a Laibach to itekako zna.Neki elementi samog koncerta nekima možda nisu ubili najjasniji. Tako će prizori korejskih proplanaka i ideologije ostati nerazjašnjeni ako se ne uzme u obzir kontekst sjevernokorejske turneje otprije par godina. Ukratko, tamošnja vlada nije upoznata s konceptom ironije.
Foto: Laibach @ MSU, credit: Ksenija Lu
Kao i na svakom dosadašnjem nastupu, zvuk je bio izvrsno uravnotežen. Idealna kombinacija hladnoće i preciznosti uspjela je uživjeti čak i najveće skeptike. Glavni je faktor u ovakvim slučajevima biti otvorenog uma. Najbolje što se može dogoditi jest širenje horizonata, a najgore daljnje sužavanje klaustrofobičnih tendencija. Ako se komu dogodilo potonje, ne treba ih kritizirati. Možemo ih samo sažaliti i poželjeti im više sreće na idućem koncertu ovih majstora subverzije. Trebat će im.
Foto: Laibach @ MSU, credit: Ksenija Lu
Drugi dio repertoara posvetio se njihovoj staroj fazi industriala. Od novog ka starom, Laibach je uspio zaokružiti svoju karijeru i kontrastirajućim generacijama dočarati suprotne elemente njihove kronologije. Nove obrade ustuknule su pred starom avangardom koja je pošteno prodrmala neupućene i zajamčila da ove dvije faze neće lako biti zaboravljene. Ipak, najviše se istaknula stara glazba u novom ruhu. Svježim se pristupom i aranžmanima ponovno uzdigla iz pepela i razbudila uspavanu generaciju troma uma. Nažalost, bis je mogao biti znatno jači. Uz odličnu obradu „Sympathy for the Devil“ i vrlo simpatičnu „Surfing through the Galaxy“, solidna „The Coming Race“ mogla je prepustiti mjesto nekom od njihovih jačih postignuća. Ipak je šteta kad se podbaci na samom kraju.
Foto: Laibach @ MSU, credit: Ksenija Lu
Ako oprostimo gore navedeno, cijela lajbahovska mašinerija ispunila je očekivanja. Uspjeli su oduševiti unatoč početnoj proračunatosti i sviranju „na sigurno“. U konačnici, sve su sumnje satrte u naletu zvučnog pročišćenja - i duše i uma. Iz pepela, jedino što se može uzdignuti jest novi poredak. Ako ne svjetski, onda mentalni.
